RTV Teorija i praksa

komunikologije, posebno u razvijenijim zemljama. S tim u vezi su prikazali osnovne modele sociotehnike (mehaničke, kliničke, intervencijske i ekspertizne) u funkciji javnog komuniciranja i razmjene iskustava. Zaključujući ta razmatranja autori su kritički konstatirali da „istraživanja masovnog komuniciranja imaju stalan ontološki nedostatak” (str. 68) u smislu svoga dubljeg sociološkog i komunikološkog utemeljenja, pa je i to dodatni razlog što danas treba serioznije raspravljati o mogućnostima dubljeg analiziranja teorije i prakse javnog komuniciranja. U trećem se poglavlju analizira konkretan problem sredstava masovnog komuniciranja, i to sa stajališta javnosti. Analizirajući pojam javnosti kojoj masovni mediji služe, autori razlikuju tri osnovna modela; elitaristička javnost koja se javlja s prosvjetiteljstvom i pojavom literarnih krugova i časopisa, zatim masovni auditorij pa pojava specijaliziranije javnosti u bliskoj budućnosti (str. 70-74). Opća je karakteristika prvoga tipa javnosti da nju čini uski krug zainteresiranih koji međusobno razmjenjuju mišljenja. Auditorij nastaje u doba pojave sredstava masovnog komuniciranja i predstavlja masu koja prihvaća diseminirane informacije. Treći tip javnosti predstavlja dobrovoljno udruženje građana zasnovano na zajedničkim interesima. Analizirajući taj složeni pojam javnosti autori ga osvjetljuju i s demografskih, geografskih i društvenih stajališta, s obzirom na stanje u Poljskoj. S tim u vezi se posebno naglašava i neformalna uloga interpersonalnih veza u sistemu javnog komuniciranja i genezi javnosti kao donekle strukturiranoj dinamičkoj društvenoj skupini koja se orijentira u odnosu prema prirodi, društvu i samoj sebi. Upravo zbog toga što se danas komunicira više nego ikad do sada u povijesti brojni autori, pa tako i Mikulovski i Necki, postavljaju pitanje o stupnju efikasnosti takvog oblika javnog komuniciranja. U četvrtom poglavlju se zato analizira utjecaj masovnog komuniciranja na društvene promjene. Pri tome se konstatira da taj utjecaj nije ni onoliki ni onakav kako to uglavnom misle i očekuju oni koji upravljaju novinama, radiom, televizijom i drugim medijima masovne komunikacije, kao što su izdavačka djelatnost, proizvodnja gramofonskih ploča i ostalog informacijskog materijala namijenjenog široj publici. Oni se zato zalažu za afirmaciju komunikologije i serioznijeg istraživanja efekata javnog komuniciranja, jer je to jedini način da se strukturira jedan racionalan i društveno prihvatljiv sistem javnog komuniciranja za razliku od sadašnjih voluntaristički

200