RTV Teorija i praksa

Radoslav Lazič

REŽIJA KAO MONTAŽNI POSTUPAK

Multimedia

Ima li danas smisla estetički raspravljati o montaži kao umetnosti, posle Grifita, Kulešova, Vertova, Pudovkina („Život se sastoji od izvesnih povezanosti, često duboko sakrivenih, koje upravljaju sudbinom Ijudi. Kinematografija je otkrila u montaži sredstva za pokazivanje tih povezanosti, čineći ih razumljivim”) ili Ejzenštejna, čija montaža atrakcija i njena teorija otkrivaju suštinu filma kao umetnosti: u sudaru dva elementa nastaje treći, nizom uzbudljivih eksplozija privlači se pažnja gledaoca, na vreme se proračunava željena reakcija gledališta, ili poetikom francuskih avangardista Delika, Epstena, Gansa, te posebno Luisa Bunjuela, koji su se zalagali za polifonu montažul njena nadrealna, poetska i muzička strukturalna značenja, ili istorije vizuelne montaže koja će biti okončana pronalaskom zvučnog filma tridesetih godina XX veka, u kojem če se paralelno otkriti mogučnost auditivne montaže i njenog dvostrukog života k adiovizuelnom kontrapunktuiU posle estetičkih teorija lehnićke niontaže (neprekidnost, orijentacija, ritam) preko dramaturske montažne teorije i njenih linearnih, paralelnih, sinhronih i retorospektivnih mogučnosti, pa sve do asocijativne strukture montažnog filma kao umetnosti u kreativnim, antiteznim, analognim, polifonim i lajtmotivskim aspektima režijskog filmskog stvaranja? Šta danas novo reći posle klasičnih, avangardnih i savremenih teorija o montaži koja u filmskoj

101