RTV Teorija i praksa

velikom ekranu ne pojave oblaci, voda ili kopno, živi prenos sletanja na zernlju, čujem reč „oušen”, Ocean , okean, oušen, reč traje, bruji, njen kinetizam odražava prostor, nepreglednu vodu, reč land, kopno, terra izražava udar, ne rasprostire se tako, Ameri gledaju kroz prozor, kao u ekran, oni se vraćaju, mi odlazimo, oušen, oušen, oušen, ipak slećemo na „Kenedi”, Njujork, vidim za trenutak zemlju, postaje sve tamnije... poštovani putnici... in a few minutes zve shall land Kenned у Airport... kopno je pod snegom... oušen, oušen, oušen je siv kao da nije od vode... jedan sat i četrdeset i dva minuta po lokalnom vremenu, dvadeset Farenhajtovih ili sedam Celzijusovih... zahvaljujemo se putnicima za Njujork, obaveštenje putnicima koji nastavljaju let za Čikago... NJUJORK, KVINS, 27. JANUAR, 13 ČASOVA Ekran televizora je prazan, onda otkrivam sliku, dublje unutra, obrnutu sliku prozora i pejzaž pod snegom, slika је crno-bela, ja sam ispred prozora, pokrećem se u ogledalu ekrana, ne žurim, zaustavljam trenutak koji obično promakne, ne znači ništa, trenutak kada ruka krene ka televizoru da ga uključi, ON!,tu se nešto dogodi, posle odluke i pre nego što se slika pojavi, ne mogu da odgonetnem šta, neko unutarnje kretanje, menja se stanje svesti, zaposeda me neki duh, neko božanstvo ekrana, neotkriveno, neimenovano još, podešavaju me za neki drukčiji život, pripremaju da moram verovati ma šta čuo i video, magija, ili strah od magije, atavizam... I sad, neočekivano, slika pravog života, i sam sam u toj slici, sve raspoznajem, dvorište, garaža pod snegom, velika kuča s velikim prozorima na kojima nikada nikog nisam primetio, znam da sam to ja i da je to ono što me stvarno okružuje, ali ono se u meni več dogodilo i ja svoj stvarni život več vidim drugim očima, kao da sanjam taj stvarni život, u ruci mi je daljinski upravljač, miner sam koji če pritiskom na dugme dići u vazduh garažu, dvorište, kuću koja zaklanja vidik, dići u vazduh samog sebe...

127