RTV Teorija i praksa

Ne želim da konkurišem u vašem malorn pozorištu. Imam neka posla. Hvala vam i do viđenja. Onda se predomislila i pozvala ponovo. Rešiia sam ipak da učestvujem. Umem da imitiram glasove životinja. Kukurikala je, njakala . cvrkutala... i uvek bi na kraju dodala, to je ta i ta životinja... Kažem Tomu da čuva tu traku, ja imam glasove svoje bake i svog dede i drugih mrtvih, hoču da skrenem razgovor na nešto drugo, pitam šta je s kompanijom koja je рге dve godine nudila sahranu u kosmosu, među zvezde... Ne znam, mislim da primaju uplate ali još uvek ne lansiraju pepeo u vasionu, rešavaju neke tehničke i pravne stvari, Mom je sahranjena u Portoriku, tamo drže otvoren kovčeg, moje tetke i rođaci presedeli su noć kraj mame... U Kaliforniji postoje groblja s glasovima umrlih, možeš da slušaš iz automobila, uvezeš su u aleju, otvoriš prozor, pritisneš dugme i slušaš gias milog i dragog snimljen za života, razmišljam šta če se tek događati, prvo u Kaliforniji pa onda svuda po svetu, glasovi mrtvih, auditivna zaostavština, video mrtvih, uskoro će, ukoliko već nisu, postaviti i ekrane na kalifornijskim grobljima, lejzere, pritisneš dugme, On, i eto slike bake, ili majka sedi u kuhinji, muti žumance za rođendanski kolač, tata peca, deda priča viceve, televizija u kultu mrtvih, kalifornijski krajputaši... Dragi Džone, ako ti samo padne na pamet da našu kompaniju i moj trud... Prisećam se grobija u Veneciji, kad sledeći put budem tamo otišao neće me iznenađivati, uznemiravati, one visoke do u beskraj duge aleje s urnama i hiljade električnih kandila, što onako mrtvo, mehanički trepere, pa one električne sveće u kapeli ravenske katedrale što se pale übacivanjem monete od sto lira, traju taman koliko molitva, sve je to romantična stara Evropa, ја se još uvek stresam kad se setim

130