RTV Teorija i praksa

BORIS: Stanuješ kod „Mažestika”? Poznajem odlično taj kraj. Zapravo, шој brat i ja smo imali običaj da tu popijemo po jednu u podne. VESNA: Nikad ne bih rekla da ti piješ. BORIS: Morarn da ti kažem celu istinu: prestao sam otkako je brat otputovao. Ne mogu sam, a za to je potrebno društvo. VESNA: Mislila sam da tamo sede samo stariji Ijudi. Moja kuča je odmah pored. S prozora mogu da vidim ko sedi unutra. Nije baš mnogo zanimljivo. Uvek se dosađujem dok ih posmatram. BORIS: Reči ču ti nešto: tu uglavnom dolazi prosečan čovek. ČITA: ~U ovom smislu, prosečan čovek je jedana vrsta univerzalnog antroposa...” /PAUZA/ VESNA: Znaš šta? Plašim se da te ništa nisam razumela. Upotrebljavaš čudne reči. Ne znam odakle ti to, možda isuviše provodiš vremena s tim tvojim knjigama. BORIS: Ja? Čini mi se da si u pravu. Ja prosto ne mogu bez tih knjiga. Uvek ih nosim po džepovima. VESNA: Meni to ne smeta, znaš. Hoču đa kažem da vrlo volim što mi sada razgovaramo. Ne volim kad me ostave samu. BORIS: Mama če več sigurno doneti taj džemper. VESNA: Svejedno mi je. BORIS: Ne razumem, malopre si... VESNA: Znam, ali mogu sasvim dobro da živim i bez tog džempera. Ti sigurno, dok čitaš te knjige, i ne misliš na džempere i takve stvari. BORIS; Ne, prosto nemam vremena za to. Kad se vraća tvoja mama?

171