RTV Teorija i praksa

VESNA: Ne znam. Trebalo je već da bude ovde. Moraćemo da završimo razgovor, ne bih volela da me uhvati. BORIS: Čega se plašiš? Ja mogu satima da razgovaram. VESNA: Ti si stariji. BORIS: Nema to veze. Treba jednostavno da im objasniš da više voliš telefon nego, na primer, da se igraš lutkicama. Sigurno zaključavaju razne stvari od tebe? VESNA: Da, otkud znaš? BORIS: Ne dozvoljavaju ti da gledaš televizor, zaključavaju knjige, vrata, prozore, struju i slično. Znam po sebi: nekad davno i meni se to dešavalo. VESNA: I ja ču uskoro da odrastem. BORIS; Slušaj, to nema veze. To što češ ti da odrasteš, to se isključivo tiče tebe, ti rasteš, ne oni. Ako se osećaš dovoljno odraslom da telefoniraš satima jednom prijatelju, onda tako i radi. Nečeš valjda dopustiti da ti oni odrede kad si odrasla. VESNA: Znam, ali oni to bolje znaju od mene. Oni su prošli kroz sve ovo. BORIS: Ti ne poznaješ stvari. Uzmi na primer mog brata koji je sada u Zanzibaru ili na Aljasci: on nikom nije dopuštao da mu se meša u detinjstvo. VESNA: Kako znaš kad si ti bio još mlađi od njega. BORIS: Pričao mi je! On je uopšte bio poznat po tome što nikom nije dopuštao da mu se meša u detinjstvo. Drugim rečima, on je bio dete onoliko dugo koliko je on to hteo. Zašto bi neko sa strane... VESNA: Slušaj... ]a ne znam ni kako se ti zoveš? BORIS; Boris.

172