RTV Teorija i praksa

BOKIS; Slušaj, znaš šta ću da uradim? Pobacaću sve te knjige. Ozbiljno mislim. Možda ču otvoriti prozor i baciti ih sve na ulicu, možda ču ih baciti u reku. VESNA: Nisam to mislila. Htela sam samo da ih manje čitaš. Ne možeš provoditi ceo dan uz njih. One odvlače pažnju. BORIS: Ne, baciču ih. I uopšte, od svoje dece ču zaključavati knjige u najdublje ormane. Stvarno. Čudi me da moji roditelji to nisu uradili. VESNA: Htela bih da ti kažem nešto. Razočaračeš se. Ono sa pegama uopšte nije važno, ja ne mislim da su one toliko ružne. BORIS: Govoriš o pegama? VESNA; Da. To sam rekla onako bez veze. Znaš šta je najvažnije. Moram da ti kažem kad si več pomenuo te knjige. Moji roditelji ih zaključavaju od mene. BORIS: Tvoji roditelji zaključavaju knjige od tebe? Zašto? VESNA; Pa, to je ono najvažnije; znaš, rekla sam ti da imam 15 godina. /PAUZA/ Nemam. Imam manje. BORIS: Ne mogu da verujem. Koliko? VESNA: Jedanaest. Ali u septembru ču imati dvanaest. /PAUZA/ BORIS; Kakve sad to ima veze? VESNA: Pa, morala sam da ti kažem. Ti si verovao da imam 15 godina? BORIS: Znaš šta: uopšte nisam mislio na to. Uopšte me nije zanimalo koliko ti imaš godina, Pitao sam tek onako.

177