RTV Teorija i praksa

VESNA: Stvarno? Ozbiljno ti je svejedno? BORIS: Reči ču ti nešto: Moj brat je oženjen, ima jednu kčer. Reči ću ti odmah šta smo radili: kupovali smo ptice svakog jutra na pijaci i zatvarali ih u naš mali kavez. Uveče, рге nego što zaspimo, odlazio sam s kavezom u njenu sobu i tamo smo puštali pticu da odleti. Zamišljali smo pri tom i neke želje, ali to nije sad važno. Svakog dana nova ptica. Jedne večeri sam primetio, ptica je bila sasvim nalik na ostale, primetio sam svoju sestru kako plače dok je puštala pticu da izleti. Ona je plakala i ranije, ali ovog puta je bilo sasvim drukčije. Ona nije plakala zato što gubimo pticu, ona se plašila za nju jer nije znala gde če da odleti. To mi je kasnije ispričala. To sam hteo da ti kažem: ja te večeri uopšte nisam znao koliko ona ima godina. I da mi je rekla da ima 11, ne bih poverovao. Ona je bila odrasla, kao i ja. VESNA: I posle? BORIS: Ništa nije bilo posle. Ptica je izletela, a mi smo zaspali. VESNA; Ona je posle otputovala? BORIS: Misliš na moju malu sestru? Ona je sad u Zanzibaru ili na Aljasci, sve zavisi gde je najbolja hrana za ptice. VESNA: Piše ti? BORIS: O, da. Svake nedelje. Ona prosto luduje za pismima. VESNA: Napisačeš joj nešto o meni? BORIS: Svakako. Još večeras. VESNA: Imam još nešto da ti kažem. Pojela sam jabuku.

178