RTV Teorija i praksa

komumKacijskih sadržaja koji u izvanredno dizajniranoj ambalaži nose i propagiraju ideologiju buržoazije. Utvrđujući to, Emina Kečo s pravom zaključuje da je građanska institucija slobode štampe, tj. slobode medija, odavno zrela za muzej dobrih ideja, jer građansko društvo po svom biću nije moglo stvoriti pretpostavke da ta slobođa bude opšta, da je svima dostupna i da se njome svi koriste radi ostvarivanja svog društvenog subjektiviteta. „Kritička teorija društva” uočava niz problema u sferi komunikacije, pa i u kulturi kao komunikaciji, opisuje ih i analizira. Posebno pažnju njeni autori posvećuju fenomenu tzv. masovne kulture i sredstava masovnog komuniciranja pomoću kojih se ta kultura ostvaruje i reprodukuje. Razmatrajući stavove „Kritičke teorije” Emina Kečo smjelo ali i zasnovano konstatuje da ona, tj. ta teorija, odnosno njeni protagonisti uspješno kritički opserviraju ove fenomene u građanskom društvu ali ne i samo društvo, јег manipulizatorski karakter masovne kulture i sredstava masovnog komuniciranja nije „čedo bezgriješnog začeća” već produkt tog društva, srezan po mjeri njegovih interesa. Još krajem XIX vijeka na to marksisti ukazuju, kao na primjer Franc Mering, kada u polemici sa Lasalom ističe da se štampa, kojoj je korijen u tlu kapitalističkog društva, mora okužiti kapitalizmom, bez obzira na to da li donosi oglase. Dr Emina Kečo, prateči djela Horkenhajmera, Adorna, Markuzea i drugih, otkriva motive i suštinu njihova stava prema tzv. masovnoj kulturi. U tom stavu nema težnje da se masovna kultura uzdigne do kulture, da ostane masovna a da postane kultura, Suprotstavljajući masovnoj kulturi kulturu elite, gnušajuči se masovne kulture oni, u stvari, na ovom području Ijudskog djelovanja manifestuju svoje ograničenje građanskom ideologijom. E. Kečo među njima uočava i razlike. Dok neki, Horkenhajmer i Adorno, dolaze do problema prakse i tu zastaju, ne smijući ili ne htijući ići dalje, Markuze upire pogled u inteligenciju koja bi trebalo da dovede do preokreta. On, istina, uočava da savremeni čovjek, građanin proleter, nema vremena

254