RTV Teorija i praksa

Nikakvo obrazovanje se ne postiže bez težnje ka samoobrazovanju. Televizija otkriva ovu istinu kroz shvatanje svoje misije u savremenoj kulturi. - Šta je potrebno da bi se čula muzika? - pita pedagog učenika prvog razreda. - Dirigent... orkestar... - Pa, eto, ja sam dirigent, vi ste orkestar. Je li to dovoljno? Nije? - Instrument... kompozitor... - čak i najplašljiviji dižu ruku. Na ekranu se odvija čas muzike u jednom razredu obične moskovske škole. Čas vodi D. Kabalevski On seda za pijanino napola okrenut deci. - Da bi se moglo odsvirati muzičko delo treba učiti A da bi se moglo slušati da li treba učiti? Razmislite... Razred počinje da razmišlja. Poslednjih godina stvaraoci nastavnih i naučnopopularnih emisija češće teže da uvuku televizijskog gledaoca u sam proces sticanja znanja Da li se dosećaju da nas slični postupci vraćaju antičkoj tradiciji. Princip dijaloške pedagogije vodi poreklo još od Platonove akademije i Aristotelovog liceja, Sokratovih i Epikurovih beseda kada se predavanje odvijalo u obliku živog kontakta, a auditorij mogao da postane gradski trg ili morska obala. I zar nismo u pravu ako pretpostavimo - zašto da ne izrazimo ovu dosetku? - da je dijalog na ekranu koji je usvojila televizija svoje vrste privlačenje gledaoca dijalektici (reč kojom su stari Grci nazivali umetnost diskusije kao forme intelektualne delatnosti). Kakvi su kriteriji u savremenoj nauci za ono što je istinito i što je lažno? Kako se ona odnosi prema pojavama za koje još ne postoje tačna naučna objašnjenja? Šta je to „čudo” s pozicija naučnika? Sledeća emisija televizijske rubrike „Život nauke” nudi nam điskusiju između fizičara-teoretičara i pesnika. Klasičan duel - susret „fizičara” i „liričara”.

49