RTV Teorija i praksa

korist budućeg, ono sada koje nikad nećemo moći da sustignemo, jer pre no što ga dohvatimo, ono je već minulo a mi smo več drugačiji nego što smo bili u trenutku njegove munjevite egzistencije. Samo televizija poseduje sposobnost hvatanja tih prolaznih trenutaka sadašnjice. Ona, međutim, poseduje i sposobnost da ih ne umrtvi, ne konzervira, kao što to čine druge umetnosti. Ona koncentriše sadašnjost, približava je gledaocu i, u izvesnom smislu, usporava njen živ, promenljiv i plodan proces. Naravno, i ovde je u pitanju iluzija, ali je reč o principijelnoj, odlučujučoj iluziji, neodvojivoj od karaktera televizijske percepcije. Neposrednost i simultanost čine dvojni ali i jedinstven karakter televizijske percepcije. One se ne mogu razdvajati, kad se potisne utisak neposrednosti nestaje i utisak simultaniteta. Čim gledalac stekne utisak da ekran samo posreduje živu, prvobitnu stvarnost ima i utisak da ono što vidi nije sada prisutno. Takav utisak nastaje, na primer, kada se na televiziji prikazuje film namenjen prikazivanju u bioskopima - dakle, film koji u sebi nosi znake specifične definitivnosti, pa tako i prošlosti svakog filmskog dela. U tom slučaju, ekran za gledaoca postaje samo sredstvo informisanja. I u toj funkciji ima televizija svoju namenu i značaj. Međutim, u ovakvim programima ne ispoljava se kreativna aktivnost televizije. Stvaralačka, osobena funkcija televizije dolazi do izražaja i počinje onda kad gledalac delo percepira kao osobeno televizijsko - to jest, kao sliku života koja ispred njega nastaje, a istovremeno sa njime i postoji. 11. MIKROGLEDALIŠTE Ispred svetlucavog ekrana gledalac se ponaša skoro kao da je sam. Oseča se sigurno i slobodno, u ambijentu koji mu je poznat. U svoj odnos prema televiziji on mahinalno unosi osvežavajuče aritmičku nesustavnost razmišljanja i sanjarenja kojem se prepušta u svojoj intimi. Gledalac ne smatra da je gledanje televizije dužnost. On stoga ne određuje vreme gledanja, bar ne na način

62