RTV Teorija i praksa

informativno-zabavne emisije i naročito se pojavljuju kao kompenzatorni obrazovni programi (obrazovni programi kojima deca iz deprivilegovanih grupa treba da kompenzuju svoje početne kognitivne i komunikativne hendikepe). Istraživanja kompenzatornih programa pokazuju da su efekti mali, da su uglavnom prolazne prirode, da se pozitivni efekti pojavljuju i kod dece kojoj to nije namenjeno (deca iz obrazovanijih i imučnijih slojeva; Ball i Bogatz, 1970). Američkom načinu naučnog mišljenja ponajviše odgovara utvrđivanje nekih sasvim podsvesnih efekata obrazovne prirode u zabavnom programu; tako je utvrđeno: • u makluanovskom duhu, da pomeranje kamere i razni zvuci na filmu i televiziji podstiču razvoj sposobnosti da se shvate različite perspektive, dok pojava novog zvuka zahteva od posmatrača da preduzme postupak disekcije nadražaja (Cohen i Solomon, 1977, 1979); • istraživanja nekih emisija ekološko-informativne prirode pokazala su da je kod dece snažniji element poralne pouke u interiorizaciji poruke nego sam informativni sadržaj (Noble, 1983); • mnoga istraživanja potvrdila su da zabavno-rekreativni programi deci i adolescentima pružaju obrasce društvenih odnosa, dakle, vrše njihovu socijalizaciju, pri čemu se, dakako, postavlja pitanje kako se to povezuje sa empirijskim odnosima. u kojima deca žive (Willing, 1976; Palmer, 1982, Palmer, 1983). Zabava se shvata kao osnovni žanr masovnog komuniciranja uopšte, a televizije kao giavnog medija posebno. Smatra se empirijski dokazanim da masovno komuniciranje nema, po svojim unutrašnjim svojstvima, zadovoljavajuče društvene funkcije i lične potrebe i interesovanja, neke značajnije uloge van toga, ili barem ne uloge koje bi se mogle svojom snagom i obimom meriti sa zabavom (Tannenbaum, 1980: Zillman i Bryant, 1986). Oni koji to ne prihvataju u ime određivanja nekih drugih funkcija kao viših, američka akademska komunikologija naziva „medijskim idealistima.” Naravno, takva tvrdnja nije izrečena bez

92