RTV Teorija i praksa

Tijana Popović

TEKSTOVI O MUZICI PETRA BINGULCA KAO FAKT I KAO UMETNIČKI DOŽIVLJAJ

Kritičareva funkcija jeste da kritikuje, to jest da se opredeljuje za ili protiv i da, određujuči mesto drugima, ustanovi svoje mesto. (Žan-Poi Sartr, Situations. I) „Како bi zanimijivp biio malo prokritikovati kritičare, potražiti kod njih ono što oni traže kod drugih, one odiike i sposobnosti čije bogatstvo, ili siromaštvo, iii potpuno odsustvo sa sigurnošću konstatuju! Videti na primer, da li su i oni u tom svom zanatu ispekli zanatske veštine (i koje?), da !i je i njihova memorija pouzdana (i kakva im je mašta?), kakvo je njihovo shvatanje u stvaranju i načina u sviranju. Kad govore o kompozicijama, da li i oni u svom radu mogu da osete, to jest da li i sami imaju onaj stvaralački trepet bez koga nema ni stvaranja, ni shvatanja tuđeg stvaranja. I, konačno, da li su oni ostali verni svom - naravno, unutrašnjem - razvoju i da li su uspeli da se razviju u, recimo, autentične i zrele - a dodajmo još i pravedne i iskrene, naročito to! - ocenjivače i sudije...” 1 Pišući o problemima muzičke kritike, autor ovih redova, budući i sam kritičar, muzički pisac po osnovnoj vokaciji - Petar Bingulac uputio je u prvom redu samom sebi a zatim i svim ostalim „stalnim i povremenim članovima” svoje branše svojevrstan izazov da „ustanove svoje mesto”. Posredno, govoreči o „zanatskim veštinama”, „memoriji”, „mašti”, „shvatanju u stvaranju”, „stvaralačkom trepetu bez koga nema ni stvaranja” i „autentičnom, zreiom, pravednom i iskrenom ocenjivaču” Bingulac je u

1 Petar Bingulac, „Ogiedaio vnjednosti - O nekim probiemima muzičke kritike”, „Oslohođenje”, 8 jan 1956

66