RTV Teorija i praksa

zamena za nekada lažno jedinstvo na jugoslovenskom informativnom prostoru, više nego ikada govoriti i o sadriini i o formi poruke, pre svega, 0 nameštanju reči i name Stanju poruka, da parafraziramo Vuka. On je, da podsetimo, na name Stanje reči gledao kao na doterivanje stila - pričanja u duhu narodnog jezika, a name Stanje poruka bi se danas moglo tretirati kao name Stanje u duhu aktuelnih političkih previranja. Ovaj pristup je, doduše, aktuelan uvek, ali nikada nije bio toliko zaoštren kao danas. Vreme je uzburkano, pa i tema Jezik na radiju zahteva savremeniji prisfup. Nije, dakle, bitno da li smo gramatički pravilno rekli laž ili istinu, nego da li smo rekli laž ili istinu, da li smo jezik svesno ili nesvesno zloupotrebili, što svakako nije samo etičko ili političko pitanje. Moramo, znači, načiniti когак dalje u analizi jezika koji govorimo na radiju i pozabaviti se pitanjem da li je taj jezik, pored toga što je čist i pravilan, dovoljno prodoran i istinit, pre svega. Ukratko, deplasirano je držati se u analizi samo jezičke ravni nezavisno od njenog značenja. Uloga novinara je i da jezikom utiče na jezik slušalaca, da ga formira, uobličava, doteruje. To je o dugotrajnom procesu koji je u toku emisije-poruke u drugom planu, dok su efekti poruke-emisije takoreći trenutni, „vidljivi", u zavisnosti od stepena komunikacije koji je uspostavljen, što jeste pitanje aktuelnosti, relevantnosti sadržaja, saradnje slušaoca koji se „zatekao" kraj radija, ali i jezičke ekspresivnosti, jezičke obrade informacije. Istinu o nekom društvenom pitanju možemo saopštiti jezikom rezolucionarskim i geštetnerskim, uz gomilu fraza i ponavljanja koje suštinu zamagljuju, ili na problem ukazati imenom i prezimenom, kako se to kaže, rečima jasnim i nedvosmislenim. U analizi novinareve jezičke društvene funkcije treba imati na umu kojim sredstvima piše on svoj jezik ,po govoru prostoga naroda’, elemente kao što su zanimljivost stila - bitan kvalitet .našeg' jezika - jasnost, jeđinstvo teksta, sklad, logičku povezanost delova, skladnost celine i odnos delova u celini, adekvatno isticanje problema, originalnost jezičkih tumačenja, stilske efekte poput figura dikcije, figura reči, figura misli, figura konstrukcije: metaforu,

40