RTV Teorija i praksa

su upravo slikoviti tekstualni pasaži osnova emisije. Dakle, ni neprirodno, ni preterano, ni nategnuto da misao unakaze, a ni banalno, ni vulgamo da vređaju ukus slušalaca. Odnos prema temi, sadržaju, sagovomiku, gostu, slušaocima se, bar kad je radio u pitanju, najviše upravo jezički ispoljava. Mnogobrojne varijacije tog odnosa, i pored njihove trenutnosti, dobijaju svoju jezičku sliku, svoj jezički odraz. Pitanje voditeljskih stilova dotiče, pored glasa, dinamike izraza, stračnosti i profesionalne pripreme, itd. i jezik, ili bolje rečeno, jezik je ta košuljica koja obavija, spaja pomenute i druge elemente voditeljskog izraza. Jezički odnos varira od indiferentnosti, površnosti, nepoznavanja oblasti, do arogancije, pretencioznosti, podređivanja sagovoraika, teme i slušalaca svom novinarskom egu (malen mu studio!). 0 neprimerenom odnosu, o nenalaženju pravih reči govori Ivo Andrić u jednom od retkih zapisa o radiju: - „Slušam ponekad na radiju redovnu emisiju Stvaraoci i dela. Tu je često govor o naučnicima ili umetnicima koji su živeli neshvaćeni i umrli nepriznati. Autori tih čitulja govore tronuto i sentimentalno, ali obično s visoka, kao pronicljivi kritičari prošlosti i hrabri osvetnici .stvaraoca' o kome je toga dana reč. Tako ti nesrećni stvaraoci iz prošlosti imaju dve nesreće: prvo, svoj tragični stvarni život u prošlosti i, drugo, svoju tragikomičnu biografiju pred današnjim slušaocima radija.' - Ovom Andrićevom komentaru mogli bismo dođati ono što je on zapisao o mladom i starom fratra u Prokletoj avliji - predstavnicima pobedničkog livota: - ,1 kad ih čovek onako sa strane posmatra, izgledaju mu pomalo kao otimači, ali otimači kojima je osigurana nekažnjivost i koji znaju da se sopstvenik ne može vratiti ni iznenaditi ih na poslu". - Čovek za mikrofonom, komentator, izveštač, voditelj, razgovarač ne bi smeo nikada smetnuti s uma da njegovo popisivanje zaostavštine uvek prati poneki sopstvenik, to jest da radijsku priču hiljadu i jedne noći uvek prati bar jedno budno oko i uho te da ta osobena jezičko-govoma glasnica ne sme biti ni mlitava ni zategnuta previše, nego udešena po meri stvaraosti, po meri događaja o kome se pripoveda, po meri čoveka sa kojim se razgovara.

46