RTV Teorija i praksa

ograničenja. Oslonjen na samo jedno čulo, bez obzira na preciznost uha radio je, dajući objektivno kmju sliku stvamosti, morao proniknuti u auditivno iskustvo svoje publike, sve do same granice njihove uvježbane auditivne percepcije. Bez zaštitnog znaka klasične umetničke tvorevine nova radio-umjetnost, zasnovana na čvrstom jedinstvu tehnologije i ekspresije, predstavlja sumu vlastitih uslovnosti. Te uslovnosti su, u svakom konkretnom pokušaju kreacije, mjera stvaralačke upotrebe tehnike i mjera autorskog kreativnog potencijala. Zvuk, kao osnova radio-izraza, u svim varijantaraa moguć, kao artikulisan i nefonemski, akustički ili muzički, omogućavajući čin prijema zvučne slike kao čin dopunjavanja izolovanih vrijednosti, u osnovi radio-umjetnosti potire sunmju u njenu vjerodostojnost. Zbog svega toga prognostička promišljanja o perspektivama radija i kao komunikativnog i kao estetičkog sredstva raoraju polaziti od pitanja neusklađenosti kvantitativnog razvoja ovog medija i njegove stvame produktivnosti u smjeru istinskih društvenih i kultumih promjena. Brojni rukavci radio-komunikacije, od onih koji se odvajaju iz klasično strakturiranog koncepta, meandrirajući op pravilima različitih predznaka, propagandnih ili profiterskih, zatim onih koji smjeraju ka participaciji, prividnoj ili stvamoj, ili onih kojima je razlog postojanja isključivo komercijalui efekat, prikriven udobnošću neangažovane percepcije, aktueliziraju i opšte pitanje upotrebljivosti tehnike u humane svrhe. Usredsređeni u ranijim fazama razvoja radija na zadovoljavanje svih, nikoga posebno ne zadovoljavajući, proizvođači radio-programa, odgovarajući na izazove televizije i sve veću fleksibilnost specijaliziranih štampanih izdanja, počeli su posvećivati posebnu pažnju raznovrsnim individualnim i grupnim interesima nauovo stmkturirane publike. Ta generalna promjena pravca usmjerenja sa pretpostavljenog ka koukretnom konzumentu radio-programa, omogućena tehnikom i društveno uslovljeua, pokazuje se kao jedan od osnovnih

20