RTV Teorija i praksa

situacije. To nas primorava da razmišljamo svesnije o toj situaciji i da znanje, rearanžirajući ili proširujući ga, upotrebimo drukčije, na ritualistički i neproblematičan način (Adoni i Mane, 1984; Renckstorf, 1989). Kao rezultat toga, socijalne akcije tada treba da buđu instrumentalnije da bi se rešio taj problem, što je posledica nemogućnosti da se situacija odredi neposredno. Ka konceptualiiaciji „teškog” gledanja kao društvenog čina Razlika koja je na ovaj način napravljena između neproblematizovanog, ritualizovanog i „uzetog za gotovo” načina doživljavanja društvenog sveta i više kritičkog pristupa i instrumentalnog (rešavanja problema) načina pristupanja svetu, po našem mišljenju može biti korisna za objašnjenje takvog modela upotrebe medija kao što je „teško” gledanje (Rubin, 1984). Upotreba medija je, takođe, u mnogo slučajeva veoma ritualizovana i habitualna, što se naročito pripisuje fenomenu „teškog” gledanja. U popularnim akademskim raspravama „teško” glcdanje se često vidi kao ekstremno pasivan, neselektivan i kao rezultat toga besmislen način upotrebe fnedija, zbog čega „teško zaslužuje ozbiljno interesovanje ili respekt” (McQuail i dr. 1972:141). Ako imamo za cilj da objasnimo „teško” gledanje utemeljujući ga u fundamentalniji pristup Ijudskog društvenog čina kao što je onaj koji je - veoma kratko - već opisan, verovatno smo u mogućnosti da opišemo i objasnimo oba - i ritualizovan (neselektivan) i instrumentalan model „teškog” gledanja, konceptualizujući ih oha kao aktivne, usmerene cilju modele društvenog čina koji ima korena u „subjektivnom opšte razumljivom mišljenju”. Shematski to akciono shvatanje „teškog” gledanja može da se izrazi u sledećem konceptualnom modelu: Ključni element u ovom modelu je pojam „definicija situacije”, „Teško” gledanje je konceptualizovano kao pojava koja ima „unutrašnju” i „spoljašnju” stranu

60