RTV Teorija i praksa

tvoraca i učesnika, niti se, pak, oglušio o ukuse i zahteve čak i onih slušalaca čiji su kriteriji izoštreniji. U ovu tvrdnju lako se mogao uveriti svako ko je, recimo, od večeri do jutra i obratno, u praznične dane zureći u nategnute i stereotipne emisije naše televizije, bivao razgaljen i mestimično ozaren čim bi uključio svoj radio-prijemnik. Utisci o razigranosti i raznovrsnosti, s jedne, i jednoličnosti i dosadi s druge strane, očas i spontano nametnuti, ujedno znače i ocenu stvarnih dometa ali i promašaja u delatnosti dva i te kako zapažena medija vremena u kome živimo, danas i ovde. ZORANBRZOREKO ZLATOUST Klub 2 Drugog programa Radio Beograda, 10. januara 1991. obznanio se hiljaditi put, što će reći da se neprekidno emituje od prvih dana marta 1987. godine. Taj svojevrsni „klub” otvorio je do sada vrata mnogima iz redova kulturnih i javnih radnika i stvaralaca uopšte, a u nebrojenim telefonskim sudelovanjima pojcdinaca takođe je emitovano ko zna koliko izgovorenih reči, stihova, pošalica, saopštenja i vaskolikih podataka o svemu i svačemu. EmisijaK/ub 2 Drugog programa Radio Beograda jedan je od poduhvata preduzetih u želji da se na radio-talasima razgovara življe, brže, skokovitije. Da se moćima uobrazilje, jatima asocijacija i podsećanjima na vrednosti sveta kulture i umetnosti omoguće vetrovi koji bi im štedro razapeli i napeli sva jedra. Da se takve i slične želje i namere ostvare, trcbalo je blagovremeno, i nepogrešivo, pronaći odgovarajućcg voditelja. Snalažljivog, čapkunastog, čigrovitog, otresitog, duhovitog - „vejača ovejane sušline”, kako je tu rableovsku dosetku pronicljivo preveo nenadmašni Stanislav Vinaver - dakle, voditelja različitim znanjima potkovanog i, nadasve, brzorcko z.latoustog. Upravo takav nađen je u ličnosli Zorana Slanojcvića, pisca neiscrpne mašle i žubornog jezika. I, zatim Klub 2 Drugog programa Radio Beograda kao ncki

59