RTV Teorija i praksa

Informisati znači upoznati javnost sa nekim događajem, tj. rasprostirati, u njihovim raznovrsnostima, strujanja misli i javnog mnjenja neophodna za uspostavljanje prave demokratske debate ideja, tj. prenositi znanje. Informacija je, dakle, glavno oruđe demokratije. To su dobro shvatile diktature na svim stranama sveta. Počinjale su sa gušenjem slobode štampe, prve od svih naših sloboda, posle toga mogle su da uguše i sve đruge, a onda, übuduće, u tišini... Novinar koji informiše je „posrednik” između događaja i svoje publike. Budući da je „svedok”, njemu je objektivnost zabranjena. Reč „objektivnost” isključio sam iz novinarskog rečnika. Od nas novinara možete da tražite samo poštenje. Komunikaciju od informacije upravo razlikuje ovo pozivanje na slobodu izražavanja. Ovde treba da interveniše etička procena koja postaje neophodna za određivanje granice koju novinar treba da nametne toj slobodi: sdm novinar, a ne zakonodavac. Uvek sam sanjao o vladi koja bi, u pogledu štampe, prihvatila prvi član američkog Ustava kojim se „Kongresu zabranjuje da određuje prava štampi”. Nasuprot, koliko se otvoreno suprotstavljam svakoj vrsti zapovesti za novinare, toliko verujem u kodeks dobrog ponašanja, po uzoru na Veliku Britaniji, koji bi doveo do odgovornosti novinara. Štampa je neophodna protivvlada svakom demokratskom životu i uslovsme qua non za konstituisanje pravog javnog prostora. Njen istaknut cilj je sticanje poverenja čitalaca, slušalaca i televizijskih gledalaca pružanjem tačne i časne informacije. Novinari u Francuskoj stalno su imali lošu štampu. Nedavne sondaže potvrđuju nepoverenje. Stalne, nepredviđene promene situacije vode odsustvu ili zaboravu etike. Danas se pravila informisanja komplikuju. Svi komuniciraju: svako pretenduje na naziv „komunkatora” u našem društvu nazvanom komunikacijskim. Zar novinar može da se snađe u ovom totalno komunikacijskom svetu? Sloboda pretpostavlja i adekvalnu odgovornost.

82