RTV Teorija i praksa

postojeće skupove klišea. Time njihova odgovornost ргеша čitaocima i gledaocima ne uzima zaista u obzir kulturno-ljudsku dimenziju i kompleksnost neke odluke. Ono što je svim analitičarima strukture vesti u novinarstvu i TV vestima poznato, to jest da komplikovane odluke, politika tih odluka i takozvane organizacijske priče ne sačinjavaju događaj, auditoriju kod nas nije poznato. Osim toga, ono što je za istraživače medija medijski događaj koji se gradi pričom kroz mikropredstavljanje sračunato na oživljavanje gledalačkog emotivnog interesovanja za ličnosti koje nose događanje, za auditorij je uglavnom samo puko identifikovanje. Dok televizijska kamera otkriva u formi TV vinjete u okviru TV Dnevnika, deo šireg pojma univerzalnijeg značenja događaja u doživljaju iz perspektive osobe kroz koju doznajemo priču, auditorij prati ono što se laički zove „prenos iz Vukovara”. Dakle, dok kamera snima reportera koji gubi život, kao što je sa jugoslovenskog terena iz mnogo uglova, u rekordnom broju slučajeva to bilo otposlano u svet, auditorij ne doživljava zbir televizijskih vinjeta. I kada pred kamerom stoji neko ko predstavlja jednu od protivničkih strana, i neko suočen sa svojom sudbinom u situaciji predstavljanja u ratnim vestima ko govori u svoje lično ime, auditorij registruje emotivno samo direktan iskaz u konverzacijskom smislu. Činjenica da vinjeta sa nekoliko desetina reči teksta ne daje mnogo informacija, gledaocu se ne razjašnjava sama po sebi, racionalno u trenutku gledanja emisije, čak i kada poznaje efekte te televizijske forme. Priča u formi ratne TV vinjete je zaista u oku gledaoca, onoliko koliko je reporter, audiovizuelni stvaralac primenio svoje znanje o akcionom filmu, tehnici koju televizija koristi stvarajući verovatnoću jedne vrste koherentnosti slike i teksta, skripta-zapleta i cilja u okviru celokupne forme vesti odnosno emisije kojoj ona na kraju pripadne. Prema tome, realnost igra najmanje određujuću ulogu u televizijskom predstavljanju.

69