RTV Teorija i praksa

promene u svom funkcionisanju, nekako javno opravdaju. Umešanost ekonomije rata odnosno ratne ekonomije u medijsku ratnu kulturu, moći će da se proučava tek kada javnost sazna ko i kako autorizuje ono što gledamo i ko naplaćuje i kako sve ono što nije samo direktna pretplata za televiziju. Tako proučavanje počinje tek tada kada za njega stvarno postoji interesovanje u javnoj sferi i kada na tome rade analitičari koje ne mora da plaća ista ratna mašina. Što se tiče zahteva današnje političke opozicije za medijske promene kod nas, one bi morale da se mnogo pažljivije i detaljnije obrazlože u praktičnim programima o modelima novih uloga medija. Naši postojeći teoretičari zajedno sa istraživačima medija mogli bi da se pitaju i budu pitani šta misle jer će u protivnom opet drugi tumačiti njihova iskustva. Jer, „učiti od istorije nikada nije jednostavan jednosmeran proces, učiti o prošlosti u svetlu sadašnjosti je i učiti o sadašnjosti u svetlu prošlosti.” 5 Negirati da je većina među našim komunikolozima služila ratnoj kulturi koja se predstavlja kao narodna odbrana, je isto što i tvrditi da je to jedino što znaju da rade. Daleko produktivnije je podesiti funkcionisanje medija zahtevima onih koji već znaju da identifikuju okvire odgovornosti medijskih elita. „Reprezentacije ne reflektuju toliko društvo koliko garantuju značenje i vrednost u određenom društvu” 0 , prema tome, televizijske predstave moraju da se proizvode i ta proizvodnja mora da se denaturalizuje. Uloga novih nezavisnih istraživača medija moraće da se razvija u tom pravcu. Ne mogu da se složim sa našim autorkama u javnim medijima kao što su Svetlana Slapšak ili Milena Dragićević-Šešić koje po meni ne žele da znaju šta su tradicije a šta modeli patrijarhalnog morala, posebno našeg. Da bi se to proučilo potrebno je uneti u javnu

5 E, H. Carr, W)iat is History?, New Edilion Penguin 1987. 6 Linda Hulcheon, The Politics of Postmodernism, Routledge, Lon. 1989.

71