RTV Teorija i praksa

debatu pomenutu Porterovu kategoriju moralnog prava. Da bi se to dovelo do nivoa postojećih civilizacijskih zahteva, feministički modeli medijskih informacija i postavke „posle završetka” ove ratničke istorije za koju jedino znamo, morale bi da uračunaju žene i muškarce koji hoće da se menjaju a ne samo da povlađuju nasleđu čojstva. Teško je videti patrijarhalnu ideologiju u formama materijalne kulture koja garantuje samo nevidljivost žena 7 . Feminističke teoretičarke ovo stalno ponavljaju. Ovo je naime tema koja se čak ni ne dovodi u vezu sa pojmom televizijske ratne kulture јег je pojavljivanje „svih žena Jugoslavije u pokretu za Jugoslaviju” i „majki ratnika” u celini televizijskih ratnih transmisija vremenski zanemarljivo. Što se tiče nekog novog kvaliteta i drugih perspektiva njih bi zaista trebalo tražiti i u emisijama NTV „Studija B” mikroskopom. Obavešteni auditorij bi mogao da učestvuje u raspravama o ratu i miru, o rodu, polu i seksu, i proterivanju vesti iz tvrdih u meke vesti samo ako mu se dozvoli da i dalje evoluira. Umesto toga kod nas se zahteva nešto slično onome što se u Britaniji već desilo, „uloga prošlosti uporno raste dok se nove perspektive übrzano smanjuju” 8 . Neće me čuditi ako se i kod nas otvore centri i muzeji za kulturno nasleđe pre nego što se televizija upotrebi da se zabeleže kompleksni i dugotrajni procesi na mestu gde se i odigravaju, odnosno u televizijskoj proizvodnji. Naš mogući muzej TV Beograda, današnje RT Srbije bi mogao da ima snimljene efekte pojedinih emisija na gledaoce. To bi mnogo više dočaralo zastrašenim naraštajima i onima koji se još nisu rodili, šta je ratna TV tehnologija i stalna militarizacija smisla postigla. Ujedno bi ovakav eventualni muzejski đokument pokazao da istorija više ne sankcioniše nasilje i da „značajan mirovni pokret treba da pokuša da stavi u

7 Rober Lumley (ed.) The Museum Time Machine, Comedia, Routledge 1988. 8 Robert Hevvison. 77te Heritage Industry, Britain in the Climate of Decline, Methuen 1987.

72