RTV Teorija i praksa

Radio javlja da je obustavljen sav gradski saobraćaj. Autobuska stanica je pusta, željeznićke kompozicije se gomilaju na prilaznim stanicama. Avioni su otkazani. „Velepekara” obavještava da će se hljeb prodavati direktno sa kamiona, tamo gdje mognu da se probiju. U osam sati je proradila Televizija Sarajevo. Zarobljena u ziđinama na Alipašinmostu, daleko od glavnih žila kucavica grada, sa nepraktičnom mobilnom tehnikom, kojoj treba vremena, Ijudi i prostora da se „razvije”, sa polovinom novinara i snimatelja koji do telefona mogu doći samo ako im to dozvole gazdarice ili komšije - televizija se, eto, izvinjava, zbog kašnjenja, jer su i njene ekipe presječene barikadama. Da li je utjeha u tome što to jutro nije izišlo ni „Oslobođenje”, koliko znam prvi put poslije rata? Ipak se neki momak, najavili su ga kao „kolega Lazarević sa Trećeg kanala”, uspio u rano jutro naći na barikađama. Primjetno uzbuđeni u studio ulaze Kosta Jovanović i snimatelj Rade Vidović. Ovom drugom je zavijena glava. Pokazuju nemontirane snimke napravljene jutros na barikadi kod hotela „Bristol”. Rade je zaradio i udarac kundakom u glavu. U međuvremenu su i Dobrim vibracijama oduzeli kameru, jednu od dvije koju imaju. Kasnije sam čuo da su je vratili intervencijom Ijudi sa barikade na Vrbanji. Dobre vibracije su komšije prvoj noćašnjoj barikadi. Za desetak sati zajcdničkog „dežuranja” novinari i naoružani Ijudu su se sprijateljili, pa su zato oni, bez pogovora, radio-vezom javili na susjednu barikadu: „Slušajte tamo, ostavite Ijudima kameru!” I tu je drugi apsurd ovog vremena: čovjeku je opasnije da kaže da je novinar, nego, recimo da je agent ove ili one tajne službe, da ne kažem političke stranke. U ovom ratu nerava novinarska legitimacija ne vrijedi ni pišljiva boba. Novinari nemaju nikakvog prioriteta u saobraćaju, telefonske govornice služe kao javni klozeti, a poslovođama u prodavnicama je strogo zabranjeno da daju telefon, čak ako je čovjek i u velikoj nevolji.

77