RTV Teorija i praksa

Evo, ja predlažem da prihvati taj sastanak... Milić: To je najbolje rešenje. A da svi obustave vatru, istog sekunda! Doktore Karadžiću, prihvatate li predlog? Karadžić: Ja ću doći za pola sata, ako ne bude barikada... Milić: Mi molimo sve odgovorne za barikade na Koševu da uklone barikade, da bi gospodin Karadžić mogao da dođe do generala Kukanjca. Zaista, to je pitanje života ili smrti ovog grada... Prema tome, kod generala Kukanjca za pola sata! Karadžić: Budite Ijubazni, Đakovića i Kralja Tomislava treba da se oslobode... Milić: Molimo sve one koji ovo slušaju, MUP, da preko svojih veza automatski deluju, da se oslobode Đakovićeva i Kralja Tomislava. Gospodo, nema potrebe ulaziti u nove digresije... Hvala lepo. Ovog dana nema zaista više ništa što bi zaslužilo da bude na Jutelu. Sutra smo na programu u 21 sat i petnaest minuta. Pogledao sam na sat. Bilo je tačno 22 sata i 20 minuta. I to je sljedeći apsurd našeg vremena: sve mi se čini da su televizija i država i politika, sa druge strane, zamijenili svoje uloge. Ni zamisliti ne mogu šta je moglo biti da je umjesto Gorana u studiju bio neko drugi?! Neko ko bi se teže snašao i ne bi prozreo namjere svojih gostiju ili još gore, ko bi tok jedne rasplamsale situacije skrenuo na neki „svoj” mlin. Zato bih više volio da se televizija vrati svojim poslovima, a neka političari, generali i državnici prave sebi vlastitu televiziju, vlastite sisteme veza za dogovaranje, komandovanje i vladanje. Grad je utihnuo. Nekako se uvukao u sebe čekajući nove vijesti. U 23.15 kamere su se uključile u Komandu oblasti. Novinari natiskani ispred nekog omanjeg konferencijskog stola. Na čelu general Kukanjac, a zatim dužnim redom Izetbegović, Karadžić, Ijudi iz MUP, oficiri... Izetbegović ustaje i telefonira sa generalovog stola.

86