RTV Teorija i praksa

Smiljka Vasić

JEZIK I PREŽIVLJAVANJE

Mač rani telo, a reč um. (Narodna poslovica) Govor i jezik, dva sijamska blizanca, sa urođenim i učenim svojslvima, služe čoveku kao potreba, kao upotreba, kao misao, kao umetnost - zadovoljstvo u njemu i kao zadovoljslvo stvaranja na njemu, kao oličenje čovekove celokupne ličnosti, kao sredstvo uzajamnog razumevanja i sporazumevanja. Književnost i nauka su pune podataka o funkciji govora i jezika u čovekovom životu i lih podataka ima jož iz najstarijih vremena. Da počnemo sa slučajnim izborom iz književnosti i da pomenemo Sokratovu besedu o govornoj reči i pisanome jeziku kao slici, ili sa Šekspirom, koji u Mletačkom trgovcu kroz reči Porcije nešto slično kaže: "Za njega ja nišla ne govorim jer niti on razume mene, niti ja njega. On ne zna ni latinski, ni francuski, ni italijanski, a ti bi se mogla pred sudom zakleti da sam ja vrlo siromašna u engleskom. On je slika lepog čoveka. Ali, nažalost, ko se može razgovarali sa nekom slikom?" Toliko o govoru kao potrebi i upotrebi. O zadovoljstvu i uživanju u govoru i o njegovoj kreativnoj i afektivnoj strani imamo primera iz Sirana de Beržeraka i njegovih razgovora sa Roksanom (Edmond Rostan). Ovaj ružni vitez, ali veliki poklonik plemenilih osećanja, Ijubavi, požrtvovanja, časti i lepe reči, nadahnut susrelima sa potajno voljenom ženom, govoreći o svojoj Ijubavi kaže: "Ja te volim, lud sam, pun Ijubavnih rana. Srce mi sad liči na zvono, Roksana, gde je ime tvoje. Kako drhti ono, ime

129