RTV Teorija i praksa

Za svaki izbor postoje razlozi i njihovi bazični aspekti mogu da se nauče kroz simulacije programiranja čak i u osnovnoj školi (opet po Mastermanu), što, po mom mišljenju, koje je bliže danskom profesoru Ingemanu, 12 nije prevashodno za stimulisanje kognitivnih procesa učenika. Jer, ako se zaista brinemo o senzorno-motornim, emotivnim i simboličkim načinima saznavanja, onda bi učenici i obavezno studenli medijskih studija morali prvo da uče o osobinama manipulisanja njima kao primaocima i iz perspektive programskog redosleda. To mogu da postignu ako se budu bavili proučavanjem različitih auditorija kao cilj-grupa, i onoga što je marketing auditorija, marketing prema auditoriju i marketing da se nađe auditorij, kako lo Burton naziva. U prvoj instanci auditoriji se prodaju reklamerima koji uvek traže pravu publiku za svoje proizvode, u drugoj je publika prepoznata kao ono što daje formu proizvodu (Ijudi ipak troše ono što im na neki način odgovara), i u trećem se stvaraju nove udice za potencijalnu različitu publiku što, ukoliko uspe, može da se proda dalje Ostalima. U svemu ovome je važno da se ne preteruje ni u preuveličavanju aktivne uloge auditorija, ni u njegovoj tobožnjoj nemoći. Potrebe, hlenja i želje postoje. I lu moram da se složim sa Mastermanom 13 da je konkurentska igra realno smišljena da nas zatvori u porodični krug gde se doživljava kompeticija bez konflikata i suparništvo bez antagonizama, u kome svi dobijaju uključujući gubilnike, kroz perfektni model konzumerskog društva. Samo i tako konkurencija, u krajnjoj liniji, zavisi od auditorija kome se dozvoljava da bude ’problematičan’ kad gleda programe koji problematizuju svet oko nas.

12 Bmno Ingemann, Practical Work in Media Education, conference рарег, lAMCR Bled, 1990. 13 Len Masterman, Teaching the media, Routiedge, London, 1989.

80