SRĐ

— 175 —

IV. Samostan sv. Nikole u Stonu bješe kalugjera šizmatičkijeh, ali u propovijedanju otaca Ivana iz Anglije i Andrije iz Sardiuije obrati se grad na vjeru sa svijem poluotokom, bi predan Ocima Male Iiraće od presvijetle Dubrovačke gospode g. 1349.') V. Najznatniji korak oni (Dubrovčani) učiniše g. 1333 kupnjom poluotoka Pelješca od Srba. 2 ) Evo ti što si tražio, moj Rćanine, ako si Rćanin; ali bojim se jesi li! Svakako ovo, što pišem, vrijediće kadli tadli pravijem Rćanima. A da ne budem o tebi u dvoumici, piši mi opet, ali se potpiši pravijem svojim imenom, i piši mi prosto, a ne razmahano i načičkano kojekakvijem tugjim riječima, jer ono tvoje pismo čini mi se kao kakva žena išprljana nakitima. A sad da si mi zdravo i veselo! Tvoj Srgj. * Primamo ovu crticu i iznosimo je radi hronike: U D. Pepatu, kod Stoca 11. februara 1902. U književnom listu „Srgju" u lijepoj radnji g. Adamovića „0 bedemima grada Dubrovnika", na str. 22 i 24 dotakli ste se djela gosp. Gelčića o porodici Gjorgjića, i u tome ste u dvoumici. Ja radi književne dužnosti, da bi Vam pri ruci bio, u kratkim potezima iznosim Vam o tome jednu pripovijetku, koja i do danas živi u našoj porodici: Naše se porijeklo vodi iz sela Žabice, kot. Ljubinjskoga a toga vremena Trebinjskoga. Mi se po prezimenu ne zovemo Gjorgjići već Gjurić-i; (o tome sam opširnije pisao u opisu selaŽabice, koji sam poslao Srp. Kralj. Akademiji Nauka u Biograd). A sad da pregjemo na predanje! Kad se je Dubrovnik ziđao najtvrgjijem bedemima i tvrgjavama, radnja je oko toga posla bila povjerena Simeunu Gjuriću, neimaru, iz pomenutoga sela. Toga vremena po svoj okolini nije bilo takvog rnajstora — neimara, pa za to je ta radnja njemn i bila povjerena.

') Iz rukopisne krijige Marka Marinovića. l ) Dr. M. Hoernes, Dinarische Wanderungen, Wien 1888, s. 172.