SRĐ

— 289 —

Jelc se sva ustrese i zadrhta kao riba na ostima. Kad se malo pribere, reći će gospođi: „Gospo Deša, vi ste sami htjeli da onako uradim". ,,Da", odvrati joj ona, „ali sam danas promislila drugačije; 110 samo pazi, da za večeras u šest ura bude sve gotovo". Dok su one dvije ovako govorile, kći gospođe Deše, koja u istoj sobi sjeđaše igrajući se s velikom lutkom, koja u onaj čas pane joj na tle, pogleđa Jelu, eda bi joj je ova dokučila; a videći da je Jele ne razumije, mala će joj ovako: „Zar ne znaš da, kad štogod pane, ima se brzo dignuti". Jele i tu proguta, te maloj od kakvijeh desetak godina odigne lutku. Onda zamoli gospođu, bi li joj dala koju paru, a da će ona svakako na šest po podne donijet popravlenu halinu. A gospođa će joj na to: „Моја draga, ja kad ručavam, ne .ću da me niko ometa; a da ti nijesam imala reć to za rub i čipke, ne bih te sad bila ni primila, a kamo li da sad idem za tvoje mušice u drugu sobu po novce". Jađna Jele ufajući da će nać malo srca u one gospođe, izjađi joj se i u kratko joj pripovijedi svoje kukavno stane, a gospođa će joj ovako odvratiti: „Моја draga, mlada si, pa radi, a eto što se vama gladnijem švelama događa, kad hoćete da se udavate". Jeli krv skoči na lice, htjela je štogod da odgovori, ali prizor nezine djece prekaza joj se pred oči, te.i ovu čašu ispije i otide plačući kući. Putem je sretne nezina prijatelica i susjeda, koja videći Jeline' oplakane oči zapita je: „Jele moja, ta šta ti je?" ,,Ah!" odvrati joj Jele! „niani me se, Juća sam od zmije; svu božiju noć da radim a bez jednoga zalogaja; ovo je treći dan da gladujem, pa kad sam mislila da će me gospođa utješiti i uručit mi koju paru, a ona me još prekori; ali! kakvoga su srca neka gospoda! hoće da ih služimo do dlake, a kad im je da se popipaju po špagu, tad kao da je kakva milost, treba iti po sto puta pitat; a oni sad ti govore: nije doma gospođa, sad je posijelo, sad je gospar ili gospođa u posteli, a neka tužni radnici umiru od gladi. Ne će da promisle, da siromah ovijem žive; to ti nije u nihovoj knizi. Eh! pa nije li zgodna ona, da sit lačnu ne vjeruje!" Vjeruj mi, moja Ane, da sani jučer htjela ukrasti kunac kruha onamo na prodavaonici; ali dok sam ruku pružala, koja mi se kao prut tresla, razmislih se; jer neka nije nego jedan hjebac, ipak pred očima svijeta bila bi prozvana lupežicom; tu se ne bi ni promislilo,