SRĐ

— 296 —

Epistolarije (priopćio L. Zore) G. 1882 u 27-om broju Dubrovačkoga „Slovinca" ugleilao je svijeta lik i crta o clotadašnemu životu pok. Mata Vodopića, dubrovačkoga biskupa. Ta crta ocjenuje Vodopića kao sveštenika i kniževnika. Između kniževnijeh grana pokojnik se je bavio pjesništvom '), pripovijestima 2 ) i prirodoslovjem 3 ). Glavna je negova harakteristika kao pripovijedač, što mu je u opće kritika priznala. No on se bavio i lingvistikom i starom našom epigrafijom, što se dosle nije znalo. A to će dokazati dvije negove knige, što iznosimo, te mogii poslužiti budućemu biografu pokojnikovu, pošto pravog vjekopisa pokojnikova još nije nigdje bilo. Istina da u tijem dvjema granama Vodopić ne pokazuje osobitu učenost, ali ipak iz tijeh hegovijeh pisama svak će se uvjeriti, da se i tijem bavio i donekle dotjerao. Evo dakle tijeh khiga: I. P. N. Gosp. Luko prof. Zore Kotor Iz Gruža dne 30 Listopada 1876. Mili moj prijane! Da si mi blizu ne bih pismeno nego na okoriječ s tobom prorazgovarao se o tvome Nizu pobratomu u Marulića i tiskanomu u programu Kotorskoga Gimnazija. Nemoj se začuđiti, ако umećem ruku, gdje ne bih imao; sami učenaci podobni su protresati filologički gunac našega jezika; to je hihova zađaća a ne mene slabića i nevješta. Nu opet i taki dopisivao sam se s pokojnijem Kurelcom 0 negovijem Kojencima i Nizima izdanijem u Radu Jugoslav. Akad., i to radi moga poučeha. Pokojnomu sviđali su se ti moji spisi, i javi mi da je mnoge moje opaske biježio, da ih upotrebi po ') Ispjevao je Bobihicu, Sto je vila, i Počašnicu. *) Segove su pripovijesti Tužna Jele, Marija Konavoka, i Na I) o borskijem razvalinama. 1 s ) Napisao je u „Slovineu" Puilca imena trava, Pulka imena tica, i Puika mena živina. U ovijera opisima ogleđa se ne samo negovo poznavane prirode, nego još i jezika.