SRĐ

— 301 —

Erzirum, 10 februara 1901. Mnogopoštovani, plemeniti zemlače i dragi prijatelu moj! Vaše predrago mi pismo kao i pozđrav XX. Vijeku muslimanima u Herceg-Bosni i tursku knigu primio sam sa zadovo^stvom. Osobito me je prijatno dirnula pjesma XX. vijeku. Kad samje citao nijesam mogao, a da mi suza radosti ne pokvasi izmučeno lice, biva čitao sam pjesmu čovjeka, koji se sjetio udajenog svog zemlaka, pa čak u ovom skrovitom kurdistanskom bugaku. Obradovao sam se i neograničeno obeselio, јег sain dobio pismo od tebe moga zem^aka, od viteza hercegovca; pa baš, Boža ti vjera i vjeruj Boga, ne mogu, a da se ne radujem kada pomislim, da u nevjemome svijetu ima svega više nego pravoga prijatejstva, pa topla ti hvala, junače, slava ti, viteže moj! Dragi viteže moj, ako i nijesam od pera, srce me vuče, da ti istresem moje srce i nekoliko satura ovdje napišem, prvo, po kazivanu našijeh starijeh Judi i prijateja i pisama, koja si ti (ne zamjeri što veju ti, jer kome kažem ti, on je moj, i blizu mi je srca) pisao u Bosanskoj Vili, pa evo i ovaj put tvoje me pismo uvjerilo da si pravi Herceglija, da si čisti sin naše mile, a bogme jadne nam majke Hercegove; uvjerio sam se da si bogat poštenem, čega je danas na svijetu najmane, a čime su se prvi junaci naši đičili, biva uz poštene to je bratstvo, iskrenost, otvorenost i istina. Kako Hercegovac nijesam mogao da se uzđržim, a da ti dva tri slova ne napišem, ali kako sam neznalica na peru, pa baš i jezikom milozvučnijem našijem vladati ne mogu, pa ipak opet sam se usudio i čitavu ti hartiju nacrtao i kao bratu dosta milijeh iz srca izvalio. Ti kao junak najboje razumiješ junaka i što je junački i što mu je pored života slava najskupla, a ti tako isto držiš, te najviše cijeniš i vidiš iskrenost i iskrena čovjeka; pa ja iskrenost i tražim i kao otvoren junak otvorenu junaku pružam ruku prijatejstva, ne prijateistva današneg doba, koje je prijevarno, sablažnivo i lažjivo, već prijate^stva starog doba, istinitog prijatelstva, onakog, koje je dostojno junaka, koga je istina i poštene vječito pratilo. Ti si učen i izobražen, ali me to, i ako je divno, nije namamilo da ti pišem, jer velikijeh i učevnijeh ima dosta, a velikijeh po srcu i duši i radu ima malo i premalo, a među tijeni, što ihjepremalo, ti se nalaziš; kod tebe ima onoga, čega je rijetko i prerijetko,