SRĐ

— 287 —

im ga stvori. S toga navalila na rađnu i nije ni legla, a već dva dana prošla, da na ogništu 11'ije ogan užegla ni vruća okusila. Na čase joj se bliješti kao da će se onesvijestiti; glad, zima, san lioće da je svladaju; ali ona se bori za Jubav svoje dječice. No, eto se jedno budi, i prva mu je riječ: „mamo, mamo, daj mi malo kruha!" Zalosnoj je majci svaka od tijeh riječi kuo nož u srce. Gleda tamo, gleda amo, ali nema ništa, ništa da iznese. Sjode do svoga djeteta, kome je već bilo četiri godine, a prava je slika majčina. To je bila nezina kćerka. Nezine zlatne kose, lijepe velike modre oči, Исе joj opuno, oblo tani se i svršuje bradicom, posred koje je mala rupica. Ivako se Jele negda radovala i ponosila gledajući ovo svoje dijete! A sad? Sad gleda svoju kćerku, gdje opada gladna. Upale joj očice, dvije jagodice problijedile, ručice potamnele! Jaoli nesreće! Majci je кб da će poludjet, a opet se boji da i sinčić ne počne, u iste žice, te s toga prignuvši se kćerci stane joj ovako šaptat: „Olgice, milo dijete moje, nemoj mi plakati; tvoja tužna majka nema šta da ti dade, ustrpi se; kad ovo dovršim, gospođa I)eša će me lijepo nadariti; pak tad ću ti kupit puno kruha; ali sad, dušo moja, umiri se, da ne probudiš i Milana, pa i 011 da ne cikne u plač od glada". Olga koja se nije mogla da umiri, reći će majci: „Тако si mi i danas govorila, da ćeš kupit kruha, pa ništa". Jadna Jele nije znala kud će glavom, sve što je imala, sve je prođala; gledala na svoje ruke i mislila, da može, osjekla bi prst s ruke, da umiri dijete. No slabost predobi tužno dijete te opet zadrijema. Tad se Jele opet latila brzo radne. Šila je neku svilenu halhm za sutrašne zabave. Ona žalosna šije a u sebi promišja, koji se novac baca u takove tašte prigode, dok ona i djeca joj žele kuuac lileba; pa da, ukloni Bože, nezina radiia ne bi bila u svemu po voji onijeh, koji su joj je naručili; eto ti vikaiia, psovaiia i prijetne, da će promijeniti šve^u. Tu se ne promišja na siromaštvo, na glad i golotiiiu; zato lieka čeljad i ne mare. Zabava je sutra, te uprav ona ћаЏпа vaja da bude dovršena. Za to jadna Jele radi, a pada od slabosti i od sna; ali ipak radi. Već sviće, granulo sunce; osam ura zvone, a Jele se uputila put kuće gospođe Deše. Sobarica jeprimi, te će joj ovako: Ta jesi li pri sebiV Gospoda ne ustaje prije deset sahata, zato ako ti je stalo, povrati se. Jeli se tuga udvojila; svu noć radila, jedva prije čekala da onu radiiu dovrši, a sad je eto usilovana da opet krene kući