SRĐ

— 451 —

hatii sna, Kadau stajaše иа straži u jednoj šumici, dok Somlo spavaše slatko i rkaše. Kađ od jednom Kadau čuje kriku i mukane nalik rikaiia zvijeriiieg. Odmače potresen put te vike. Na stotinu koraka od mjesta, gdje se nalažaše, ima šta vidjeti: strašan i vclik lav stiskaše u svoje šape jednu nesretnu košutu, koja se zaludu izvijaše da se izmakne iz tog smrtnog zagrjaja. Bio bi je lav raskinuo, da ne nadode viteški krajević. Ne mogaše odojeti zanosu nežnoga srca a da ne istrgne tužnu onu živinu iz lavovijeh šapa. Na jednom skoči 011 pred kral,a sviju živina, i ne dajuć mu vremena da se spremi na obranu, povadi sabju kovanu od paklenijeh ginova, i jednijem vještijem zamahom raspori glavu strašne zvijeri. Tad mu se nešto strahovito i izvanredno razvi pred očima: zvijer smrtno ranena grdno zarika kao grom s neba, i u smrtnom trganu skupi sve svoje sile da se tisne na smjeloga napadača, koji dihtaše od užasa; ali joj snaga klone i pade mrtva. Tad stup crna dima ote Kadou-ovu vidu bojno po\e, i kad vjetar rasprša dim, pogleda: čudo! nema lava! Iščeze u dimu. Nema ni košute! A na mjesto te blage živiue što 011 vidi'? djevojčicu! djevojčicu pravu i živu, Jepotu umišlenu što se ne može opisati ni naslikati, i što se istom u snu prekazuje. Sab],a pade iz ruke mladoga krajevića, a on gotovo da se obesvijesti iza toliko raznijeh ganuća, kad vila se umiješa: — Eda ti nigda ruka ne klonula — veli ona primičući se Hvala ti, Kadou, viteže nad vitezovima! Da nije tebe bilo, bila bi me zvijer razdrpila, nakaza Jubomornosti, što si ti utukao! Mladi krajević, sve to više zanesen, naporno se natezaše da progovori. Hoćaše obaznati, upitati, razumjeti napokon ove stvari, koje nijesu moguće liego u snu. Ali ne mogaše govorit, jer bješe nijem. Vila razumje negove muke i podsmijehom reče: — Nemoj se zaludu mučiti, dragi moj spasite\u! .Ta znam da ti ne možeš govorit; znam i tvoju povjest i evo da zadovojim tvojoj rađoznalosti. Tvaja žrtva je moja sestra, a mi obadvije smo kćeri kraja ginovskoga ove krajine. Ona je starija, ali ja sam Jepša. Mi \ubimo obje iijepoga i vrijednoga rodaka, koji mene samo Uibi. Sestra je od \ubomornosti pobijesnila i hoćaše me ubiti da posvoji sama lijepoga vjerenika. Ona me danas vidje samu i navali da me zadavi. Ja se tad prometnuh u golubicu i letijah da joj umaknem, jer ona je jača od mene; no ona se prometne odma u sokola