SRĐ

— 469 —

Okolo dvije gocline poznije, ne želeći mijenati naučnu karijeru za političku, oclbi predloženu mu kandidaturu na mjesto zastupnika u dalmatinski sabor, s izgledom dobiti otuda poslaničko mjesto u bečkom parlamentu. Godine 1868. austrijsko ministarstvo rata imenova Bogišića zemaljskijem nadzornikom i školskijem savjetnikom banatske i srijemske vojničke granice sa sjeđištem pri Temišvarskoj general-komandi a kasnije u Varadinu. God. 1869. bješe mu postavjeno na vid mjesto šefa odsjeka za nauku i bogoštovle cijele krajine,') koji su htjeli stvoriti u vojnom niinistarstvu. Ali kao što ne htjede žrtvovati, koju godiuu pred tijem, politici svoje naučno zanimane, ne mogaše ga žrtvovati ni upravnoj službi, ma koliko ova visoka i probitačna bila. Još te iste godine universitati u Kijevu i Odesi bijahu mu ponudile katedru uporedne povjesti prava slovenskijeh naroda. On izabra Odesu. Pri kraju 1872. godine, na pređlog khaza Nikole I., Bogišić dobije carskijem ukazom nalog da ode u Crnu Goru zbog izrade jednog građanskog zakonika za tu zeml,u. Od toga doba, u koliko negova nazočnost nije bila potrebna u Crnoj Gori, on boravjaše u Parizu, baveći se radnama kodifikacije. Već 1880. god. dode do prvoga čitana svoga projekta zakonika pred delegacijom državnog crnogorskog savjeta na Cetihu. Tom prilikom Bogišić primi naslov i stepen pravoga državnoga savjetnika ruskog. Nakon drugog čitaha tog projekta pred odaslanicima kiiaževijem i trećeg pred samijem knazom, građanski zakonik crnogorski bi potvrđen 25. marta g. 1888. a stane na snagu 1. jula iste godine. Bogišić se tada povrati u Rusiju, gdje mu ministarstvo javne prosvjete ponudi katedru rimskoga prava u Moskvi pod veoma za li povoh'iijem uvjetima. No nekoji razlozi, uadasve zdravle, navedoše ga da se zahvali na toj ponudi, i da zatraži mirovinu. Svršetkom 1890 god. on je i dobi uz potpuno zadržane stečenijeh činova i-naslova. Sa svom tom karijerom, tako sjajno ispuiienom, i premda je već daleko prevalio polovinu svoga vijeka, Bogišić je još na vidu u jeku muške snage. On se početkom 1893. god. primio portfeia ministra pravde u kneževini Crnoj Gori, gdje je ostao preko pet godina. Na 24. o. mj. iznenadio je prof. Pero Budmani svojijem dolaskom svoj rodni grad Dubrovnik. Bješe prošlo petnaest godiua od poslediiega liegova boravka u Dubrovniku. „Došao je gospar Pero", to je bio opći radosni usklik; i zapitkivaiiu nikad kraja: „Koliko će među nama ostati?" — Na žalost ovoga puta malo dana. Kad ovaj broj „Srđa" bude u rukama čitataca, gospar Pero će biti po svoj prilici na putu, da nastavi znanstveni rad oko uređivaiia velikoga ') Krajiui je tada spadala j tarlovaeka patrijaršija.