SRĐ

S R Đ

Br. 15. Dubrovnik 16 Avgusta 1902. God. I.

JGOSA, PAS I PLUEN.

U lovačkoj opremi je gosa S vjern'jem Šarom rano uranio, Pa izašo u lov na planinu. Kad je stigo gdje kosovi sude, Gojan gosa Saru besjedio: „Л sad, Saro, vjerno pseto moje, „Traži, nuši, tjeraj i izgoni ,,I)iv]u perad i zvjerad po gori, „Ра ih gosi na puškomet snesi, „Da ili gosa u nasladi mlati. „Kad ili smlati, tad mu ih donesi, „Ali nemoj, da te zlo ne nađe, ,,U hih dirat, jal'zabadat zubo; ,,No ili Jtedi i dohrani gosi."' Vjerni Saro lajuc se oziv|e, Repom maše, gosi se udvara, 1 ne eeka da dovrši gosa, Nego šnuri tamo i ovamo, I premeće od busa do busa; I'rovlači se kroz šiprag i trne A s litiee na liticu skače, Zavlači se u duboke škripe, Nuši, traži i pomamno laje, A jezikom valovit'jem plazi, Sikće, dršće i svukud se vrće Kad odjednom zatraži i stane, Onda skokne, zalaja i trkne, A zec plašiv iz proc'jepa vrkne, Pa uzbrdo кб opajen šmigne; Zadnim dugim potiska se šapam A sprednima kratkijem se hvata Za kuk stojni i strmene st'jone,

Pa uz krše i liti iznhče. Saro jadan stignut ga ne može, Pa se pehe i uzalud mori. No gosina puška zeka stiže I olovom prozviždi mu grudi. Mrtav zeko strmoglavce pade I na dohvat Saru se skotrja. Jedva Saro to i dočekao, Pa zubima i šapam ga šćepa, Raznosi ga i krvnićki para, Grabi, drpi, u krvi se kali; A odozdo utaman se gosa Dere, krivi vičuć iza glasa. Kad uvidje da mu zaman vika, Onda zvizdne, pa psa milo mata. Ali Saro čuje i ne ćuje, Jer mu plijen u šape je pao; Pa nagonu odo|et ne može, I dok svoga b'jesa ne iskali, Ne ostavja oborena zeka, Te ogluške zbija svome gosi. Kad je jadna zeka razdrpio I u zečjoj ogreznuo krvi, Nosi gosi plijen nagrđeni. Cim je gosa bruku uvidio, Izlane se na odmetnog Šara, I nemilo oklapi ga bičern, A sirota Saro se uvine, Pa jaukne i dva i tri puta, Onda gosi ulagat se stade. Ovako se svakomu naspara Ko robujuć ne sluša gospara! S. 44

Оч, A''i .'/ ! ;;,\Л .