SRĐ

— 892 —

moralnog svijeta. Realnoj istini ođgovara psihološka istina kao što materija duhu, izvanski svijet unutrnemu. Glavna mana Zolinijeh romana sastoji u tome: što je cijenio, da nam umjetnost mora predstavjati samo izvanski svijet, i to lošiju i pokvareniju stranu negovu. On je prezirao svaku psihologiju, a psihologija je neophodno potrebita svakomu društvenomu romanu. Koja razlika medu Zolinijem naturalizmom i onijem:' Tolstoja, DostojeAvskoga, Dickensa i Eliota. Zolin naturalizam ]>relazi također i granice vjerodostojnosti. Ta eto nam n. pr. slike franceskog sejaka u Zolinom romanu la Terre. Vjerodostojnija je slika Sue-ovijeh isusovaca, Dumasovijeh mušketira, pa i Hugovijeh Burgravista — od Zolinog sejaka. Osamjene čihenice pojedinijeh individua jednog staleža, ne smijemo prenijeti na cijelo Judstvo ili stalež. Zola je morao sam promatrati društvo, a ne crpsti podatke za svoje romane iz raznijeh kniga, novina i sudbenijeh parnica. Ja sam o ovoj stvari već govorio u zadnoj svojoj radni o Maksu Nordau. U istoj radni, ja sam osudio i Zolinu milieu- teoriju. Dok se ne bude ona temehti na dokazanijem zakonima i ne poda nam stainijeh zakjucaka, romanopisac je ne smije upotrijebiti. Sto je slobodno Lombrosu i Ferri-u, nije nikako opravdano u Zolinijem romanima. Varao bi se, ko bi misho, đa su Balzac i Flaubert pomoću milieu- teorije stvorili vrsnijeh djela. Oni su nastojali posvetiti entouгаде-хх svojijeh osoba (osobito Flaubert u Madame Bovary) veliku pomnu; a površnom motriocu moglo bi se činiti, da su potpuno đokazani odnošaji među ambijentom i individuom. Pronicav će motrilac namah opaziti, da dok u Balzacovijem i Flaubertovijem romanima milieu igra glavnu ulogu, taj isti milieu ne dovodi naš do stalnijeh zakjucaka, — jer razne osobe pod istijem ambijentom protivno djeluju. Ne slažem se niti sa deskriptivnijem nacinom Zolinijeh romana. Tu se opaža utjecaj Viktora Huga. Dovojno bi bilo usporediti Zoline opise sa onijem u Ndtre Dame de Paris. Pretjerana deskripcija ne da se u kniževnosti braniti, ni sa estetskog ni sa psihološkog gledišta; o tom nas je uvjerio prije Zole Teofil Gautier, a kasnije i braea Goncourt, koji su sa svojijem romanima Zoli prepravili zemjište. Deskripcije lijepo pristaju: Humboldtovom Voyage аиж regions equinoxiales du nouveau continent; Nachtigalovom Sahara