SRĐ

— 905 —

rovine iz javne blagajniee. Uopee se nije nmogo znalo o negovoj prošlosti. Tijem malijem dohotkom u prijašna je vremena izlazio, nemajuć ni novcića duga, i negov ovratak više puta omotan nije nigda bio više ili mane bijel. Za to su ludi govorili da je negdje baštinio prilično mnogo novaea, a to se je i po tome poznalo, jer bješe kupio novu novcatu zimsku Iiatinu, da je imao sve novo bijeio rubje, da su mu crevje škripale kad je* stupao po gradskoj kaldrmi, i da je ne samo vecerom nego i u podne liodio u krčmu k starom Zeleniku, da je veće blagovao i. nekoliko vina veće ispijao nego prije. Kod starog Zelenika imađaše svoj zasebni sto. Sacuvaj Bože i -jaoh si ga krčmaru i službenici, kad bi prije nego bi on došao, ko drugi zasio ondje, gdje je „Hauptmann" Bitić namiještao neizrečeni dio svoje Ješine. Kad god je zimi odbijalo šest sahata — punktum šest otvarahu se vrata, i Bitić je ulazio polagano, ne obziruć se ni desno ni lijevo, ne skidajuć klobuka prije nego bi došao do svoga stola i rie pozđraviajuć nikoga, pa da je sva niska soba sa zadimjenijem i svedenijem neborn bila dupkom puna. ~A da će doć svake veceri po zlu ili lijepu vremenu nije bilo sumne, svak je to mogao zakleti se. Došavši kapetan u krćmu, objesio bi svoju kabanicu o klin, zatim bi iz gepa izvađio nešto zamotano u papir; to bi položio na sto, svojijem rupcem iz gepa isprašio bi stolac i lagano sio. Ali u obrazu bješe još uvijek mrk, pace i onda, kad bi mu lijepa službenica, koju ne bi ni pogleđao, (po cemu je bio drag neprijatelima ženskina), donijela Vina i vode. Srknuo bi jedan gutaj, iskašjao se, zatijem poceo razvijati onu stvar u papir zamotanu. Izašle bi na vidjelo reske kobasice ili kakav flni sir. To jedući oslađivao bi, nakvasujuć na pripust svoje grlo; ali mu se ni tad obraz ne bi razvedrio, niti bi s ikijem govorio, ako je bilo gosti za stolom. Kada bi kuclo sedam sahata, službenica bi mu donijela teleću pečenku. Lijepo udo, lijepo ispečeno, rumeno, a miris ugodno u nos udaraše. To je kapetanu po ćefu! Tad bi mu se lice zasjalo, i oči zadovojne gledale u zdjelu, a ruke polagano razvijale ručnik, koji bi Bitić obavezao okolo vrata tako, da