SRĐ

— 934 —

„Cuješ, moja Jele, trkni se casom do kuma tvana, te zamoli g'a, ako je u đokolici da dode časom do mene. Hitaj brzo, i da se nig'dje ne zaustavjaš". Pomnivo je slušala kei oeev nalog, ne od straha no od pocitana. Kad starac dovrši, pojubi mu ruku te ode. Slijedimo je. Ivuća kuma Ivana ne bijaše daleko od nih jedan puškomet, uzdignuta na jednom malom brežujku, ako se brežujkom može nazvati krš, gdje gdje i travo'm pošaran. Ne bijaše Jele još ni sto koraka, kad eto preseneti se, ne može daje. Sta joj je, Bože! Znaćemo odma ako se sjetimo onog' mladića što smo ga pocetkom ugledali, i ostavili kod masline misaona. Kad on opazi iz dajega Jelu, skoči se te se put ne uputi. To je uzrok hezinog presenecena. Sto će biti denu da pazimo. Djevojka tu je okamenena i ne može daje, boji se da prode mimo mladića, koji nije bio daleko od ne deset koraka. Osvrne se na okolo mladić, da vidi gleda li ko, baci se put Jele te zavikne: ,,Ah! Jele moja, živote moj! ..." Zacrveni se djevojka preko uši, te će mu sva zabuhena: „Krsti se od mene, Ivane" (tako mu bješe ime), ..puštaj me naprijed u miru " „Ali, Jubiš li me ti, kaži mi ili ću se ubit. Kad te zadui put u kolu zagledah, od tada izgubih svijest, poludih za tobom; ja te Jubim ko svoju dušu Jubiš li me, kaži mi . . . ." pun zdvajaha rece Ivan. Kad vidje tako u zdvojnosti Ivana, ne može Jele a da mu ne reče: „Slušaj, Ivane; Bog i duša da te Jubim, ali ti pravo kažem: otae me je obećao, i ako proti mojoj v'oji, našemu gosparu, ciji smo mi kmetovi, za Sćepana hegova zapostata. Očeva voja, božija voja". To reče te omače put kuće kuma Ivana. Sćaše mladie da za nom pohita, da mu boje stvar rastani, ali zasrami se da ga ko ne bi opazio, te ostane na mjestu. Sto mu misli tada rojilo po glavi; ali ipak, zakjuči, ona me Jubi; pak ko će proti nenoj voji? Taman se uraji u svojoj misli, kad se sjeti da su kmetovi. Naviknuo na pašovahe nihovijeli gospara, i na kukavno stane kmetova, promišjao: zapostat je lukavi lisac, prevari li ga, te mu ne da Jelu, osvetiće mu se, okriviće ga pred gosparom, nu ipak ne dala mu strast da se umiri pak što? ubiću, Boga mi, i jednog i drugoga, eto im nihova gospoda-