SRĐ

— 962 —

plemkinom, koja ga je tako žarko jubila, koja je samo za nega živjela. Ples je potrajao do kasno doba noći, a nakon plesa gosti zasjedoše za bogate stolove, koje su resile ogromne kite svježega evijeća. Alfred bi bio rado za Rrminijom otišao, da ga Tvan nije zadržao. Donelli se je živahno razgovarao sa svojom mijenicom, a Alfredova mašta, bog zna, kanio je lutala. Jutarno projetne zvijezde treptijahu bajnijem earom na istoku, kada se 'Ivan i Alfred oprostiše sa kontesom Klebnorom. — Mladost i veseje, earobna nada svijeh biea, dizaše se \/. svježe zemje put nebesa, i iz Alfredove duše dizala se je nada u nebeske visine, a nova zora prosijavala je u hegovoj mašti. - Ivan doprati Alfreda do negovog stana, gdje se prijateji i rastadoše. — Alfred je bio umoren od sinoe'ne zabave, noge su mu drhtale, san ga je potpuno osvojio i on se baei na krevot, U snu je snijevao, o Erminijinom ejelovu, o hezinom zagrjaju i jttčerašhem plesu. "Bnijevao je, gdje uz Erminiju sa Pincijeve gradino promatra divnu panoramu na vedrom nebtt sttnca na zapadu, al nekakva krvava rttmen na istoenom obzorju kao da je smueivala nihovtt dttšu. Kasno je Alfred toga jutra ustao. bio je pod pritiskom sinoe'nijeh osjećaja. On je sada još јабе usplamtio za Ermiriijom: ona bijaše jedina negova misao, j'edina hegova žela i uzdisahe. Ona mu se je sada prikazivala mnogo Jepšom i dražesnijom. V. Ха vedrom nebu riegove sreće treptio jo ipak jeđan oblaеак, od kojega bi se po kad što riogovo umno eelo lako na mraeilo; glava bi mtt klonttla, a iz prsi izvintto bi mu se dttbok ttzdah. On je znao, da Erminija pripada aristokraekonnt staležu, i da stari grof ne će nilcako dozvoliti, da lijepa Erminija pođe za siromašna profesora. Alfr'ed je katkad znao i. Erminiji ovo primjetiti. Spomeni se, Alfrede, ona bi intt na to kazala, đa je u Jttekom životu sve voja; dok je on'a* jaka, ne ćeš podleći tako lako ni krućoj sudbini, jer eovjek svojom vohjm stvara i svoju