SRĐ

— 973 —

Netom je Alfred otputovao iz Rima, Erminija je odmah osjetila tegotu svojega položaja. Nakon megdana, u kome je nesretno dovršio barun Locatelli, ona jo spoznala, da se je velik jaz rastvorio među Alfredom i iiezinijem roditejima; a ovi da ne će nikako sada dopustiti, da ona Alfredu pokloni svoje srce. Sve i'iezine molbe, sve suze bile su uzaluđne. Stari je grof poput stanca kamena otvrdnut ostao, nije se znao ganuti na boli svoje kćeri. Erminija je ipak žarko Alfreda Jubila, liemu se je na Jubav i zaklela. U takovom položaju nije joj ostajalo drugo, već da pregori svoju mladost, svoje osjećaje i kucaje svojega srca, te se zatvori među studene zidine jednoga samostana. Nezinoj su se namjeri roditeji protivili, ali bez uspjeha ; riezina je odluka bila čvrsta. Uvidjevši roditeji, da je uzaludan svaki pokušaj, da odvrate Erminiju od takove nakane, bili su prisijeni popustiti; i Erminija, ta ruža u naj bojem svojem razvitku, preseli se bolnijem srcem među zidine samostana, da zakopa žive kucaje svojega srca — žalost neutojene Jubavi. Ova se je vijest jako dojmiia Alfreda. Neka mračna ozbijnost pojavi se na liemu, ni u snu nije bilo oko riegovijeh usta smijeha, stiskao ili je kao da su od gvožđa, gledao je preda se kao kip od kamena; samo za tihe noći znao je plakati. Nezina slika živjela je jednako u riemu, ali toplotu riezinoga života, nezinoga srca ne mogaše već poćutjeti u sebi. Cesto bi uzdisao od boli, jecao bi suhijem placem bez suza. On je osjećao, kolika je žrtva ovakovijeh maštaria, koja su mogla imati po ri pogubnijeh posjedica — ali nije ih se mogao otresti. On im se vraćao kao leptir svijetlu, na kojemu je već opržio jedno krilo. Alfred bi češće nijemo gledao Erminijinu sliku, koju je držao u pozlaćenoj oplati na stolu, sjetio bi se minulijeh sretnijeh dana, svoje Jubavi, oci bi mu se ovlažile, a srcem bi mu se stala slijevati tuga i bol. Spomiriao se je negdašrie idilske sreće, kad bi mu srce uzdrhtalo u slatkoj nadi, đa će Erminija riegovom postati. Oh, kako mu brzo utonuše te slatke nade, kako mu se brzo naoblači nebo snijevane sreće!