SRĐ

— 975

Alfred. izgubi i zadnu' nadu, da će Erminiju vidjeti. Ivan ga je uzalud nastojao utješiti; Alfred je gorko plalcao. — Lutao bi gradom, da mu odlane, cešee bi se stvorio i pr'ed -Erminijinim stanom, zagledao bi se u iiezine prozore, ali Erminije na prozoru nije bilo. " X. Bilo je jfednog lijepog |etnog dana, Ptice su već evrkutale po granama, priroda je odisala tihom Jubavi, drhtala je opojena rosnijem Jubavnijem srhom; Alfred ■ je slazio sa Pinčijevn- parka, ispod kojega se je uzdigao malen brežujak „Trinita đei Montv' . Tu se' već od starijeh vremena nalazi malena lijepa crkvica s elegantnijem dumanskijern manastirom. Alfred, svladan nekijem tajnijem čuvstvom, uđei u crkvu' da se' Bogu pomoli. Dumne su se nalazile u koru, a odjek nežnoga nihovoga pjeva crkvom se je razlijegao i nekijem misticnijem cuvstvom zaokuplao bolnu [lulsku dušu. I Alfredovo je srce zadrhtalo. Kad od jednom Alfređ vas problijedi, teško je disao, srce rriu- je naglo''kucalo kao da'će iz prsi iskočiti. K nemu s'u dopirali riežni akordi lijepog ženskog glasa, kao ispovijest naj nežnijih cuvstava. 1 ' 1 On prepozna Erminijin glas, a iz grudi vinu niu se dubok uzdah: Erminijo! Erminijo! ■ Ali se napokon svladao, izađe brzo na dvor, pokuca na obližna vrata vratarice i vas tronut upita: da li se u samostanu nalazi grofica Erminija Canelli. Kad mu ova to potvrdi, umoli je, da bi rnu bilo dozvoleno s nom progovoriti, prikazujući se kao-da je s Erminijonr u svojti. Vratarica namah javi starješinici, a ova Erminiji dozvoli da posjeti Alfreda u govornici. Erminija ne sluteći da je Alfred ceka, zaputi se u govewnicu. " 1 i Oh, kako je' kl'onula ! Nestalo svježosti i živosti iz toga bića. Samo oci, lijepe Erminijine oči, još su nekadašne, krasne i оба,јпе, ali i nihov plamen nije više onaj stari; izražavale su neki izraz sućuti i smilovana.