SRĐ

— 977 —

mene je Jubav mrtva, a šta ce Vam uvenula ruža i u naj bolem svojem naponu? Ti si mlad, Alfrede, tebi će ponovno zasjati ono toplo, velieanstveno nebesko sunce, koje svijetli gore na modrom svodu i napuna nadom klonulo, tjeskobno judsko srce. Zbogom. Alfred pojubivši Erminijinu ruku, teško je disao, ruke su mu se tresle, čelo mu se naglo znojilo. Pritisne rukom srce, uzdahne, svrne ponovno okom u dugi hodnik kamo se Erminija gubila u sivom mraku; nezin se vitki stas razabirao sve mane i maiie u dugom hodniku, Alfred ju gledaše stojeći na istome mjestu. Negove oči probijahu mrak, raširene i vlažne. Erminija napokon išcezne. Alfred dohvativši klobuk naglo izade. 'i XI. Nebo bijaše vedro, zvijezde trepetahu, iskreći se živo po modrom svodu, a pun je mjesec sipao svoj tihi sjaj nad Rimom i prekrasnom rimskom okolicom. Rimska se je kampanija gubila preko Tibra u srebrnom moru mjesečinom protkane noći. Alfred je brzijem korakom prolazio „Gorsom" i vraćao se svome stanu. Nije mario niti za raskošne toalete rimskijeh krasotica, niti za mjesecinu, što je zlato svoje nad Rimom sipala. Skutrio se, zamislio se, a duh iiegov bog zna za cijem se je zanio. U takovome staiiu došao je upravo pred zgradu Parlamenta, kad ga neko otrag za ruku pograbi. Alfred se okrenu i prepozna svojega prijateja grofa Ivana Donelli. Ispi'ića mu cio večeraši'n dogodaj. Ivan je bio do suza ganut. PrijateJ da ga rastrese zamoli ga, da dode u teatar. Alfred se je opirao, ali napokon popusti, i oni se zajeđno zaputiše put narodnog teatra. Đovršila se je ouvertura, svršio i prvi čin, a Alfred nije ništa čuo ni vidio. Negova je mašta bila pod pritiskom večernega doživlaja. Izvađala se je Verdijeva ,,La forza clel Destino". — Drugi je čin sa nekom napetošću slušao, pričinalo mu seje da prisustvuje romanu svoga srca, ali si mu na hcu mogao