SRĐ

— 154 -

molila Boga, da joj đade snage, ili da što skorije uredi tako, da joj sudba bude odlučena. Bi li otišla u manastir ili među milosrdniee? Bila bi ona to odabrala, aii bi morala Ivana zaboraviti, — a to nikada. Jednoga dana, kao da se predomislila, javi svojoj majc-i, da će poći za časnika; ali uz uvjet, da se ženidba mora produjiti za koji mjesec dana. Svojta prihvati predlog, zadovo]na, da će tako barem prestati jubavni odnošaji s Ivanom, kojima se je opirala aristokratska etiketa. U najveeoj boli svojega srca, Zorka napisa poduje pismo Ivanu, u kome ga zakline, da bi k noj dohrlio, ako ne želi nezinu smrt; iIi, da bi se zaustavio u obližnem mjestu, gdje zna, da bi se ona mogla s nime sastati. Ivan ju je nastojao umiriti, uvjeravajuć je o suvišnosti takova sastanka. Zorka se nije dala smiriti. Napisa mu i drugo pismo, a Ivan je morao prihvatiti sastanak, i ako je na zlo slutio. — U negovoj je duši vrela titanska borba između lubavi i herojskoga odricana srca. Borba je bila teška. Zorku nije mogao zaboraviti. Negova se je misao svuda sretala s nome, a žudna negova srca kipjela je kao uzburkano more. Zorka mu se je pricinila kao nevina pticica pred kjunom grabežjive ptice. On je vidio nezinu neizbježnu propast; vidio je, da joj ne može pomoći zbog tašte vole nezine majke. Sve je to kipjelo u negovoj glavi, i svaka nova misao smućivala ga još više i zamrsivala negove misli. Mislio je mnogo puta najviše o tome, da kupi revolver i da ga ispali sebi u prsa. — Ali to nije smio nikako uraditi. Nakon malo dana, Ivan je dobio dozvolu i uputi se u dogovoreno mjesto. Kroz ovo se je vrijeme u grofičinoj palači sve spravlalo za Zorkino vjenčane. Stara je grofica već prepravila pirnu koprenu i svojom rukom okitila vjenčić crvenijeh ruža, koji je taj dan morao okititi glavu lijepe Zorke. — Upravo dva dana prije vjenčana, Zorka dobi Ivanovo pismo, u kome joj jav|a, da je prispio u dogovoreno mjesto. Netom ga je pročitala, nezino se je lice kao razvedrilo nekom tajnom osvetom; zamoli