SRĐ

— 146 —

Razgledav krasote, zađoh izvan građskijeh zidina, da se naužijem svježeg vazduha firentinske prostrane doliue. Zaokrenuo sam širokom cestom iza stone crkve, pi'ilično sam dugo hodio, dok mi se napokon rastvori divna firentinsku po[ana. Hodio sam, razmiš]ajuc o slavnoj prošlosti ovoga grada, pak i moje negda slavne domovine — divnoga Dubrovnika. Zaduben u takovo promatrane, susretoh se s jednom gospođom. Lice joj je prekrivala crna koprena, a u ruci nosila je svježu kitu crvenijeh ruža. Hodila je naglo kao zamiš|ena i srvana teškom boli. Gledao sam za hom; kad od jednom zaustavi se, diže s lica koprenu, baca se ničiee pred krst, koji se je na cesti dizao, polaže kitu na noge krsta, a usnice su joj odavale da je molila. Zagledah se u hezino lice, blijedo kao vosak, ali ne opazih suze. Bol joj je tragove osušilf|. Ka l i kad samo vinuo bi se dubok uzdah iz hezinijeh grudi, kad i kad pogiedala bi na cestu, pa opet u krst. Nakon četvrt sata podigne se na noge i vrati se istijem putem. Ja se približih krstu, i vidjeh na nem napisano: „Putniće, vapi pokoj Zorki i Ivanu Obitel C " Vratio sam se i ja za gospođom, slijedio sam joj stope, dok mi napokon ne izmače kroz jedna vrata lijepoga Jetniкол г са. Zaustavih se pred rešetkom, zagledali se u prozor, a pod prozorom zlatnijem slovima bilo je napisano: „ Villa C " II. Otrag nekoliko godina po smrti svojega zarucnika, grofica C mirno je provađala dane u svome Jetnikovcu uz lijepu i dražesnu svoju 19-godišhu kćerku Zorku. Zorkajebila u istinu vrlo lijepa djevojka svježeg tipa, plavka, fina profila, skladno slivena s iiezinom svijetlom kosom i umijato koketnih velikih crnih očiju. Malo dana iza grofove smrti, preminu i nadgledate] grofičina dobra, ostavivši za sobom siromašnu obite], koja bi bila