SRĐ

— 172 -

KNIŽEVNI PREGLED. Bosna i Hercegovina u hrvatskoj pripovijetci. — Svet. Ćorović. — (4) П. Ali Hrvati imaju i takih pisaca, koji su vojni da pišu pričc iz Bosne i o Bosni, a ipak nc smiju da se usude, da gradivo uzmu iz suvremenoga života, Ne poznaju ga pa im to zazorno! U tome slucaju oni se radije dosjećaju drugomc i laćaju se pisana pripovijedaka ,,iz prošlosti" bosanske. Po niliovu mišlcnu, to je daleko lakši posao, jer tu ne treba velikoga poznavana ludi i nihovih ćudi, ni običaja. Ma kakvi se čudnaci prikazivali, samo ako se napomene da su ,,iz prošlosti", naivni svijet rado će čitati i vjerovati da je sve onako bilo, kako pisac kaže. Za to se ne traži ništa drugo, nego malo znati istoriju, znati izmisliti što čudniju fabulu, okititi je silnim slučajnostima i izvanrednim događajima i — eto savršene stvari! Naravno, da je i među takim piscima najbrži Lepušić. Gdje se mnogo piše, a malo misli — tu je on. Otvorimo mu samo toliko spominane Bosanke, pa ćemo se odmah susresti sa Milojkom Alkarićem. Ne ćemo poštovane čitaoce zamarati pričanem sadržine te pripovijetke, Bože sačuvaj! Dosta samo da napomenemo, da je doveo svoga Sinanina, naravno Ilrvata, i da priča o nomu kao o Bošnaku. Pripovijetka je više udešena za djecu, kako je zgodno primjetio i jedan hrvatski kritičar u Viencn, i ako ne samo pisac, nego i Matica Hrvatska lioće da je nametnu i odraslijima, po prilično skupu cijenu. Smijeha radi navešćemo tek nekoliko razgovora iz te pripovijetke. Na str. 51. vrlo mlado dijete govori materi ovako: „— Majko moja! Kadjemene ona Svabica nahranila hjebom, a ja htjedoh da joj polubim dobrotvornu ruku, a ona je sustegnu, kano da htjede reći, da ona toga ne zaslužuje. I pokazavši rukom na nebesa, kao da htjede reći: Onomu hvali, koji vedri i oblači, da nega nema, otklen bi ja uzela, nebi bilo ni dobrih Judi na svietu..."