SRĐ

— 150 -

Stara grofica nevješta pjesništvu, nije se tome ni đosjetila; a donekle je i uživala, da je Ivanova pjesma u nezinu počast boje uspjela. Nakon malo Zorka se potuži na glavoboju, i svecanost je morala svršiti. Ivan se nije htio više sresti sa Zorkinijem pogledom, opazio bi uvijek na nezinome licu suzu, koja bi ga dirnula u najtane živce negovog srca, — ostao bi zbunen; dok je naprotiv Zorka osjećala potrebu, da se sastanu. Znala jc, da ga žarko Jubi, htjela je i biti JubJena, a nestalnost veoma je umarala zajubjenu nezinu dušu. IV. Prošlo je nekoliko dana, a Ivan, pod izlikom domacijeh posala, izbjegavao je Zorkino društvo, otputovavši u obližne mjesto; ali se je morao ponovno povratiti, da zauzme prvu službu. Jedne večeri stara grofica, zaokupjena ne znam kakovijem poslom, ostavi same pred glasovirom Zorku i Ivana. Ivana je to tako ožalostilo, da se podigao sa stolice i htio se odmah za groficom udajiti; bojeći se da ne bi zlorabio grofičino povjerene. Ali Zorka, uhvativši ga nežno za ruku i pogledavši ga u lice, s nekijem slatkijem ukorom reče mu: Ivane! —a zašto ne bi proslijediliV.... zašto biste mi htjeli izraaknuti? — Ivan se je na pola nastojao opravdati, ali ga Zorka prekine: — Zar se možda bojite, da Vam ne prigovorim stihovima prigodom mojega rodendana? Na ove rijeci Ivanovo je srce silno zađrlitalo; nije znao šta bi joj odgovorio. Spusti glavu, a negovijem se licem razli ružičasto rumenilo. — Zorka nastavi: — Ja sam od onoga dana opazila, da se Vi nadate ovome prigovoru; ali Vam opraštam, jer opažam, da i Vi sami priznavate^ da sam se bojemu morala nadati od Vašega srca. — Zorko! ne govorimo o tome, zaklinem Vas, odgovori slabijem glasom Ivan. Kada sam one stihove sastavjao, ni-