SRĐ

— 265 —

(2)

Grlava II. Važna stvar. „Naprijed! i zatvori brzo vrata", reče konte Lao, koji se bojao promahe. „Više je vrijeme, da te vidim... Je li ili nije vika to, što čine ti vražji popovi. I tako ti, da ne mogu poć doli pozdravit ih dobrom batinom! Sto, tvoja majka ne zna drugo, nego pozivati popove? Već će bit svi pijani. Kakvoga im je vina ponudila ona guska?" Jelena se duboko nakloni: „Idem da vidim." ,,Ah, luda glavo!" umekša se konte Lao. „Hodi amo... — oprosti — dolazi mi ona malo prije gori, i svježa кб ruža, pita me, — da li zapovijedam štogod! Upravo su joj vrane ispile mozak. Da li zapovijedam štogod!! S ovakom bukom, da se i zidovi ruše! — Zapovijedam, da ih pošajete k vragu sve! — veju ja. — Ali, govori mi ona, — mislila sam, da ne čujete. — Ma, baš je lijepa, znaš! Nije mi dosta ovoliko nevoja, nego da budem i gluh!.... Zašto me gledaš tako? Biću blijed, je li? Zelen, ili barem žut, je li? Pravi mrtac, je li?...." „Ne, ne, ujače, izgledaš kao medvjed, kad se razghevi." „Bijeli, je li?" „Ne, sivi." Mjesto da odgovori, konte Lao izvuče iz gepa malo zrcalo i približi se prozoru. „Ništa, ništa; malo sam blijed, al'samo malo." I zbi]a bijaše blijed. Tu su negovu b|edoću povećavala dva velika crna oka, kratka i gusta, crna brada, i požutjelo čelo, na kojem su kovrčaste vlasi činile tačku. Okrenu nećakini leđa i pogleda jezik. ,,Lijep si, ujače, lijep; budi miran." Ujak se žurno okrenu i reče: „Poslije svega toga, da nijesam bolestan " Bio je visoka i elegantna stasa. Veliki aristokratski nos nije kvario negovu flziognomiju, pola hežiiu, pola podrugjivu.

DANIELE CORTIS. R O М A И. IS'apis:io Antonio Fogazzaro. Prevod з italijanekoga aviMorovom prlvolom.