SRĐ

— 479 —

upotreb]avala svoju za pozorišne eksperimente, a on za bjesak i munu. Ona mu stade pripovijedati sentimentalno i na dugo, kvasee'i u suze svoje stare fraze, e bi se ucinile svježe. Nezino oeišeene bješe poeelo istoga dana kad i zaslužena kazna. Bol, svete odluke, nada, da i nada, ne bijahu je više nikad ostavile. Izlazeći iz domaćeg krova, bješe zaprosila samilost milosrdne rodbine, i postigla ju je. Ali je taj život bio premek s lasti i jubavi; tako se nije dalo okajati! Zato bijaše ostavila milu če]ad, kojima Bog iskazao milosrđe za milosrđe! Gospoda se Cortis nmogo zadržavala na toj okolnosti, bojeei se nekog klevetniekog glasa, po kojem bi je ona mila бе]ad bila protjerala, nakon kušne od tri mjeseca, iz one lasti i lubavi. Bog joj bješe šapnuo: ti znaš slikati. Tada se bješe obratila umjetnosti i rekla joj: spasi me! Bješe otišla u Rim da preslikava po galerijama, za dobit. Za tim je velika vojvotkiria bijaše imenovala svojom dvorskom slikaricom. Drugi bi možda bio rekao veliki vojvoda, ali ona rece: velika vojvotkina. O velikome vojvodi rece samo, da je umfo malo godina poslije, a da ožalošćena udovica, nadoda, izgubivši lubav za lijepe umjetnosti, ne hoćaše više slikarica u svome dvoru. Govorila je već čitavu uru, kad je došla do ove taeke. Možda od umora i ganuća; možda jer je u pripovijestima potoni dio najteži, ona se ovdje робе malo buniti, prekidati pripovijedane uzdasima i jeeanem. Duge i duge su se godine patna vrstale, malo u neredu, ispred Cortisa, nijema, mrka. Bijaliu sve nevo]e skitalačkog života; neobična zla, koja nikad nijedan liječnik nije poznao: napor i nevo]a. Bijaše došla u Lugano, pred nekoliko mjeseca, iz Diisseldorfa, jer joj lijecnici bijahu preporučili talijansko podneb]e. Nezine muke, utažene za malo, bjehu se probudile teže. Tada, osjećajući da je snage izdaju u borbi, koja je trajala preko dvadeset i pet godina, videći da se nezin zadni dan približava na kraju mracne nevo|e, bijaše upitala Boga, nije li se napokon ispunila gorka čaše, ne bi li prije smrti mogla vidjeti sina. 1 Bog joj bijaše dao dopust da mu piše, ali ne srčanost da to i učini. Ne usuđujući se kazati mu: „majka sam ti", bojeći e ne će naći vjere ili gore, bješe mu pisala kako nekakva hezina