SRĐ

- 482 —

Što premostili suze i krvave mlake... Poziva me more, ja mu shvatam šume, Susretoh ih prije pjane žarom dana: I^ubav, b'jeda, zloba igraše se groba Povrh jednog sunca, sto odraza sana. U pjanoj mehani ludskijeh ufana Tek sam jednu zraku na рб puta srio, Bješe dihaj čeda, te je iz tih sana Prvu miso judsku, nektar vjere pio. Oprženih usta taknuh mladi sanak I ugarak padoh usred vražde žeja I taj dah.je plaćo tvrdu sv'jetu danak, Strepne, žeje, suze vlaštih rodite]a! More poje borbu trpećega ludstva, Ja darovah suzu osamjena skutu, Pa se bojah smrti i vjecitog sudstva, Pobojah se kama životnu na putu: Sto bi, čemu žrtva suze ukovane, Sto bi borba Juta čustva pritisnuta, Sto li pozdrav sv'jetu duše ojadane? — Sto će žižak smrtni gdje je borba luta?! Voštanicu prižgoh povrli živih duša, Da svijetu prosi oprost svake vine; Dah svijetski dunu pa plamečak kuša: Sto zapalih? Suzu. Sto sam? Cedo tmine! Eto sile trošne zvučni sahat traže, Sto no život snagom jali smrću zove — Na livadi narod prazno mjesto kaže 0 makovu cv'jetu gdje no ćusi slove.... Vjetar kosu nosi, moju dušu hladi, Uvelci se teru, dok se ne prižegu, Tad će iskra ugjen darovati nadi 1 još jedan nabor vječitome sn'jegu.... Vr'jeme kosu trese, pahujice prše, Zaborav se stani zemlice na skutu; Mukli sati biju, usudi se vrše: Ja sam, sudbo, čovjek, daj me tvome putu,