SRĐ

— 674 —

žila izlaz uprtira ocima u bijeli list, dok je prelazila iz misli u misao, lieziua ruka nesvijesno, lagano napisa: „zimi, leti, iz bliza i . . Trgne se, vidje i razdera list. Trp|aše. Bješe smrtno umorna, ali misao, da će naei još tu, sutradan, to pismo na stolu, zadavaše joj strali. Uze drugi list i prepisa prvi do riječi s tohom. „Dopustieeš mi, nastavi, da budem sasvim kratka. Zadržavajuei se u Rimu malo dana moram mnogo lioditi i u veбег se osjeeam veoma umornom. Molim te, reci majci i stricu, da sam posve dobro i da se zabavjam. Rim me uvijek privlači! Zbogom i još tisuću čestitaka od tvoje preodane l'odice Jelene di S. G. Zaklopi pismo i pošje ga odmah na poštu. Netom je otišao podvornik, osjeti grižnu, što nije Cortisu ni pisala, da žali što ga tako žalosti; ali pak premiš]aše u sebi, da će se on po svojoj ćudi razjutiti a ne ražalostiti zbog evog pisma. Boje tako! jer za stalno Oortisova jubav ne bijaše slicna neugašjivoj strasti nezinoj. On će se sada razjutiti, ne će joj pisati više; bijaše lako tijekom one gnevne šuthe izaći mu iz srca. Ali, a ako bi došao odmah u Rim'? Ako bi ga morala vidjeti? Jelena prode noć u pečalnom bdijehu, mucena neprestanim prikazama. Zaspa u zoru i vidje se, u snu, na obali vilaskurskog jezerca Villascura, sama sa sveskom Shakespearovom u rukama, očima uprtim u nepomičnu vodu, a urezanim u srcu sjetnim riječima Porcije u Mletačkom Trgovcu: „Моје malo tijelo umorno je ovog velikog svijeta". Na šest neko јако zakuca na hezina vrata, i jer ona odmah ne odgovori, neko otvori i tresne, guranem i udarcima uđe u sobu, bijesneć: — Djavle sveti, je li Oaeta tu ? Jelena dignu glavu s dušeka. Vidje svoga muža, gdje bijesno rastvara prozore. — Kakva je ovo peć! bijesno će on približujuć se posteji. Kako je?