SRĐ

— 749 —

sa preporukama za Vas nemaju značaja, ja Vam mogu pokazati svjcdočanstvo . . . On izvadi iz gepa hartiju i pruži je direktoru. Pod svjedočanstvom, napisanim kancelarskiui slogom i rukopisom, bijašc potpis namjesnika. Po svemu bi se reklo da je namjesnik potpisao i bez čitanu, sa.mo da se kurtariše kakve dosadne gospođe. Nema se kuđ, dobro je . . . pristajem, . . . reče direktor pročitavši svjedočanstvo, 1 uzdahne. Donesite sutra molbenieu. Cim Polzuhin izađe, direktora obuze užasan osjećaj odvratnosti. — Lopov! poviče on, koračajući iz jednoga ugla od sobe u drugi. Ipak je izašlo na negovu; nevajalac, ženska ulizica! Tat! Nitkov! Direktor jako plune u vrata, na koja je izašao Polzuhin, i na jednom se zbuni, jer je baš u taj mah ulazila u negovu sobu gospođa, žena upravitela državnog savjeta. . . — Evo me samo za jedan čas, za jedan čas .. počne gospođa Sjedite, kume, i paž]ivo me slušajte . . . Dakle, govore da kod Vas ima slobodno mjesto. . . Danas ili sutra doći će k Vama jedan mladić, neki Polzuhin . . . Gospođa je cvrkutala, a direktor ju je gledao mutnijem, izbujenijem očima, kao čovjek koji je gotov da pane u nesvijest; gledao je, i iz ujudnosti se smiješio. Kad je slijedećeg dana Vremenski došao k nemu u kancelariju, direktor se dugo kolebao da mu kaže istinu. Zapihao je, smetao se, nije znao s čega da počne i šta da reče. On se htio izviniti pred učitejem, ispričati mu svu golu istinu, ali mu se jezik zapletao, kao u pijana čovjeka, uši su gorjele, bilo mu je teško i neprijatno što je morao igrati glupu ulogu, u svojoj kancelariji, pred svojim mlađim. Na jedan put udari po stolu, skoči i srdito poviče: — Ne, nemam ja za Vas mjesta! Ne, i još jednom ne! Ostavite me na miru! Nemojte me mučiti! Trsite se jednom od mene, molim Vas! I izađe iz kancelarije. s rushog precela z. в.